U skupini od dvadesetak budističkih redovnika i isto toliko seljana koji su ih pratili, hodali smo iz dana u dan kroz kišne šume na sjeveru. Bile su to višednevne ophodnje, redovnici su uz pomoć seljana čuvali šumu od nezakonite sječe. Ja sam bila sa svoji dragim i u društvu prevodioca koji nas je pratio cijelim putem. U popodnevnim satima bi stali, napravili logor, oprali se u nekakvom izvoru vode često nalik na baru, a onda bi krenuli s pripremama za večeru. Još sam uvijek bila poprilično ljuta jer nas grupa nije čekala prema dogovoru, u jednom smo danu morali prehodati put koji su oni prešli u tri, a ja sam dan prije otrovala želudac, sva žuta i iscrpljena od povraćanja, sasvim izgladnjela, prehodala sam taj dan po gustoj šumi nekoliko desetaka kilometara. Vodiči su nas vodili u brzom tempu, nisu nam dali da se odmaramo, jer, zabrinuto su govorili, ako do večeri ne stignemo do glavnog logora mogli bi imati problema. Pred kraj sam hodala već u suzama, nisam mogla više nositi ruksak na leđima, jedva sam se vukla. U trenutku sam krivo procijenila dubinu jednog potoka koji smo trebali prijeći i samouvjereno zakoračila u svojim dubokim gore-tex cipelama u vodu do koljena. Ostatak puta sam provela u potpuno mokrim cipelama za koje uskoro nisam znala jesu li tople i mokre od znoja koji se cijedio niz mene ili od vode koja je u njima šljapkala. Bila sam očajna. Već je padao mrak kada smo pronašli grupu. Po sretnim licima vodiča shvatila sam koliko su se bojali noći izvan logora, a ja sam se samo srušila uz vatru na kojoj su žene pripremale suhu rižu s kikirikijem za večeru. Za sve to sam krivila glavnog svećenika koji je odredio njihov polazak prije dogovorenog vremena. Jedva sam ga otišla pozdraviti. Njega sam se klonila prvih nekoliko dana, kao i ostalog dijela svećenstva, jasno pokazujući svoju mladenačku ljutnju. Vrijeme sam provodila u društvu seljana.
Uvjeti su u šumi bili prilično teški, pogotovo za djevojku koja nije u životu puno izbivala iz grada. Jedne sam se noći probudila iz dubokog sna, u trenu sam budno otvorila oči. Na svega metar ili dva iznad moje glave šuškala je životinja. Znala sam da nije malena, a znala sam i da joj nije promaklo naše prisustvo tu na tlu u dubokome mraku. Oblio me hladan znoj, tijelo je počelo trnuti, hrabreći samu sebe čekala sam da se zvijer počne udaljavati. A ona je polako dolazila sve bliže i zaustavila se na možda korak od nas. Jednu vrlo dugu minutu stajala je iznad naših glava, a onda je polako, zastajkujući otišla dalje. Ujutro su seljani za doručkom govorili o divljoj svinji koja se sasvim približila logoru pokazujući rukama u pravcu gdje smo mi spavali. Da sam te noći znala da je divlja svinja iznad moje glave mislim da bih odahnula, moja mašta je bila bujnija od toga.
Nisam bila zadovoljna situacijom. Slabo smo se hranili, puno hodali, u skupini od gotovo pedesetak ljudi i uz čopor pasa, stalno u vlažnoj odjeći koja se nije htjela osušiti, logorišta duboko u šumi, kupanje u barama.
A onda je stigla nagrada za moja trpljenja. Jednog smo popodneva došli do očaravajućeg mjesta. Tu se sunce probijalo kroz visoke krošnje bacajući svjetlost u snopovima, prizor kakav nismo, zbog gustoće šume, vidjeli već danima. Bio je tu i mali proplanak, zapravo uzvisina koja je izgledala kao plato zaogrnut stablima. Na njega su se redovnici odmah smjestili živo se pripremajući za večernju molitvu. Čak je i voda u kojoj smo se prali bila pravo bistro jezerce. Stajala sam u njemu gola, a tragovi sunca na mom tijelu čistili su moju dušu, pretvarali to pranje u ritualnu božansku kupku. Svi su bili nekako vedri i veseli, opušteni, rasterećeni, vjerojatno i zato jer se naš put bližio kraju. Redovnici u svojim blistavo žutim odorama uskoro su zauzeli mjesta za molitvu, svijeće su oko njih već gorjele iako je još bio dan, posebno ozareni gledali su glavnog svećenika koji ih je vodio. Sve je blistalo, od lica seljana do duša svećenika, od treperave visoke trave oko jezerca do lišća krošanja koja su na mjestima odsijavala svijet iznad oblaka. To je bio trenutak ushita kojeg se i danas rado sjećam.
Polako se spustio mrak, više nisam odlazila do redovnika, vjerojatno su dugo u noć meditirali, moj dragi je bio s njima snimajući tu velebnu scenu. Ja sam sa seljanima sjedila uz vatru koja je te večeri bila nekako bujnija, sjajnija, nosila je sa sobom priče. Prevodilac je bio s mojim dečkom za slučaj da mu ustreba, a ja sam sjedila uz toplu vatru slušajući mekane glasove kako govore na tajlandskom. Nešto su mi pričali, ja ih nisam razumjela, slušala sam samo nasmijanog lica slatku melodiju koju su glasovima pjevušili. Vrijeme je prolazilo, vatra je sve slabije pucketala, a kada se vesela skupina počela rasipati po svojim dijelovima logorišta nekoliko najhrabrijih muškaraca je ostalo sa mnom. Dva mladića negdje mojeg godišta i vođa seljana koji je pokazivao sve veću naklonost prema meni. Bio je zgodan Tajlanđanin u svojim kasnim tridesetima, moćan na svoj način. Te me je večeri gledao bez ustezanja otvoreno pokazujući da će učiniti sve što treba. Znala sam da mi je htio ugoditi kada je ponudio da me mladići izmasiraju. Objašnjavao je na lošem engleskom da će mi to goditi nakon naporna dana, da uostalom moram probati tajlandsku masažu koja je toliko poznata. Pa tu je u pravu, pomislila sam, i nevoljko ipak pristala osjećajući na tijelu težinu muških hormona koji su se počeli pušiti.
Od dvojice mladih Tajlanđana koji su mi prišli jednog sam gledala već danima. Bio je visok, lijep, razvijena gipka tijela, svjestan svoje snage i privlačnosti i očigledno uspješan kod žena. Rukama su me položili na zemlju, potrbuške. Vatra je gorjela, a ja sam gledala u visoku travu koja nas je zaklanjala od pogleda i prepustila se. Drugi mladić koji je laganim pritiskom masirao moja leđa ubrzo je odustao, ostao je samo tiho sjediti, možda zbog straha, dok mi je gospodin Uspješni nastavio masirati bedra i polako se kretati prema leđima. Počeo je vrtjeti moje tijelo, duboko ulaziti u njega, rukom nježno tražiti točke koje je trebalo pokrenuti. Zatvorila sam oči, u trenutku sam osjećala kao da nas samo Mjesec gleda, ali, nažalost, to nije bilo tako. Trgnula sam se iz slatkog sna, shvatila da se moram pribrati, i da prekinem tu priču okrenula se na leđa uvjerena da ću tako završiti masažu. No, moj miljenik to nije htio razumjeti, nastavio je rukama prelaziti preko moga tijela, spustio se do čvrsto stisnutih nogu i sjeo ispred mene. Polako je spremio svoju tamnu sjajnu kosu iza uha i gledajući me bez prestanka u oči počeo širiti moja svinuta koljena. Ja sam ih skupljala a on ih je i dalje pokušavao razdvojiti. Pogledala sam zbunjeno starijeg Tajlanđana, njemu sam valjda dodijelila ulogu glasa razuma. On je samo klimnuo glavom i rekao da je sve u redu, da pustim dečka, opijenih me očiju uvjeravao da mladić zna što radi. Hm.
Ne znam zašto, valjda zbog pristojnosti ili ljepote svih prisutnih, lagano sam otvorila koljena i pustila njegove ruke unutra, među moja bedra. Dugim, nepokolebljivim pokretom krenuo je prema mom međunožju otvarajući pogledom moje uznemireno tijelo. Protrnula sam, razmišljala kada će stati, hoće li uopće. Došao je do moje najdraže, zatvarajući je sa svih strana pritisnuo je moje prepone, polako otpustio, i počeo se vraćati prema koljenima neprimjetno šireći još više moje noge. Pokušavala sam to spriječiti, ali on nije dopuštao. Krenuo je ponovno od koljena prema gore obuhvaćajući rukama moja stegna, a onda je došao do nje i zadržao se tamo duže, puno duže nego što je trebao. Gledao me nježno i otvoreno, govorio mi nasmijanim očima da je već duboko u meni. Da nije bilo tog pogleda, možda bi uspjela uvjeriti samu sebe da je sve to samo tajlandska masaža, ali maseri nikad ne gledaju u oči, barem ne tako, bez ijednog treptaja. Znala sam ako to ne prekinem odmah da ću vrlo brzo prasnuti kao zrela lubenica i rasuti se svuda po njemu.
Uskoro je došao moj dragi i jedan pogled mu je bio dovoljan. Znao je da je došao prerano ili možda prekasno. Otišli smo bez riječi na spavanje.
Post je objavljen 15.01.2006. u 15:41 sati.