Eto mene...osjećam se puno bolje danas.Moram reći da smo Nathan i ja danas imali zadivljujući nivo komunikacije...čak smo i kavu,hm,zapravo čaj,popili skupa...On se kune da nije bio u mom najdražem brlogu,a ja mu vjerujem,ali u svakom slučaju,glavno da se stvari odvijaju bolje...Potaknuta zatvaranjem dvaju meni dragih blogova,ja odlučih da moj ostaje...shvatila sam da moje malo skrovište i nije tako tajno i sigurno od svih od kojih sam ga htjela zaštiti,ali isto tako sam se osvjedočila da ljudi nisu toliko zlonamjerni koliko se meni nekad čini...a ja ne mogu opet biti toliko zla prema sebi i uništiti nešto što me ispunjava samo stoga da to na neki bizaran način zaštitim od drugih...Mislim da će nakon sutrašnjeg posta o ponovnom odlasku u dragu mi Narniu uslijediti objavljivanje djelova one moje knjige koju sam vam jednom spomenula...mislim,dok ja doma učim,ne mogu biti u tijeku s vanjskim događajima,a ne želim da izgubite zanimanje za moa pisamca vama...
Dakle,kao što rekoh u naslovu,ovo je priča o Balkanu...Azrinom...Chris je bio ovdje prije mene pa mi je ostala njegova lista,a ova Azrina pjesma mi je neobično draga...posvećena je nekome...meni,Jawiću i Luki...i gitari...
bilo je to prije gotovo dvije godine...htjeli smo na neku plažu,malo piti,malo svirati i tako...htjeli smo biti zajedno...nas četvero...u zadnji tren stigla je ta nekakva glupa ponuda za rođendan na koji ja nisam htjela nogom kročiti,ali njih trojica su inzistirala i bilo je ono,ili s nama ili doma...a kao,bit će tamo masu za piti pa uvijek možemo razbiti dosadu time...rođendan je bio na nekakvom brdašcu i nije bilo pretjerano zanimljivo...dapače...još smo pili,poprilično,a ja kad se napijem,ili dobijem napadaj euforije ili se sjetim svih problema i svih tuga što stanuju u meni i onda to krene van...ovoga puta je nažalost bilo upravo tako...sjedili smo u krugu oko neke vatrice,Luka je svirao gitaru,ekipa je pjevala,a ja sam držala glavu u Javićevom krilu...Luka je zasvirao Balkan.oduvijek je volio svirati i trudio se,ne kažem da mu je išlo,ali bitna je volja,ne?uglavnom,on je svirao,a rulja je krenula pjevati...a meni su suze navrle na oči...osjećala sam kao da tamo ne pripadam,kao totalni outsider,manje od makova zrna...Javić nije mogao podnijeti moje suze,mislim da mu ni dandanas nije svejedno kad sam tužna...Uzeo me za ruku, spustili smo se u neku travu i sjedili na dekici valjda satima,pričali o svemu tome...mislim da sam mu u tom trenutku strahovito zavidjela jer njega takve stvari nikad nisu zamarale,ali još sam mu više bila zahvalna što je ostavio feštu i slušao moje pijane gluposti...sjećam se da sam sjela u nešto jako mokro,kiša je padala tih dana,i da su mi hlače na guzi bile skroz mokre...ali sjećam se i da sam bila neopisivo...u neopisivom raspoloženju...tužna s primjesama sreće...ili možda sretna s primjesama tuge...ne znam...
na povratku kući hodali smo sve do točke...ja s mokrom guzom i oslanjajući se na njega jer sama nisam bila u stanju...oni u dobrom raspoloženju...dragi Nestor je na putu do dvorca izrazio duboko nezadovoljstvo stanjem četvorke koju je vozio doma....auto je zbilja imao onu posebnu,alkoholnu aromu...onu od koje vam se povraća...e,Balkane moj,budi ti meni silan i sve ostalo što ti Johnny želi,ali dalje od mene...
a sutra Lav-znate ga,onaj što stalno komentira,Vještica-ja,bila i ostala i Ormar-sorry,uvijek dobiješ najgori nadimak,ali ovaj ti je ipak bolji od onog školskog putujemo u Narniu...da bar i ostanemo tamo...
hopefully
Aura
Post je objavljen 12.01.2006. u 00:35 sati.