Jucer, vec u sitne nocne sate, s pomalo "umrtvljenim mozgom" i poluotvorenim vjeđama osjetila sam nesto sto bih mogla nazvati kao zov vanjske okoline na koju ja uopce nisam reagirala.
Bila sam sva vec onako, zavijena u svoje misli, moglo bi se reci da sam razgovarala u sebi...netko me zazvao i pitao me nesto...ja uopce nisam reagirala...kao da se to ne odnosi na mene...kad se to ponovilo vise puta, pocela sam se sama sebi smijati kako sam bila troma i spora...
Osjecala sam kako sekunde prolaze kao sati. Kako svaki pokret moga tijela traje danima i kako svaka moja rijec iz usta proizlazi nekom velikom mukom.
Da, bila sam umorna.
Ali htjela sam reci kako ponekad sve oko mene se okrece, a ja stojim onako, na mjestu, i oko mene se okrecu samo mrlje od tolike vrtnje...to je zapravo moj imaginaran prikaz :)...ponekad je zivot tako usporen a da ni sam ne znas zasto. a ponekad sve tako brzo ide i odlazi da se poslije upitas kamo je i kuda to sve tako brzo otislo.
Sjedeci ovako u svojoj stolici, tipkajuci po tipkovnici i gledajuci u udaljeni mjesec s mog prozora koji se sjaji poput uzarene ulicne svjetiljke, osjecam se malena poput mrava. Zamisljam onu veliku plavo - bijelu kuglu koja se sama od sebe okrece po svemiru i kako me drzi prikovanu za ovaj stolac, ne dajuci mi da nikamo odletim ili ispadnem u veliki prazan prostor posut samo zvijezdama i ogromnom, beskrajnom tisinom...
kako je sve to oko nas cudesno...
svaki pogled i na najmanju sitnicu oko nas moze nam posvjedociti kako smo mi cudesni i sve cime ispunjujemo svoj zivot...
kad malo bolje pogledam, zivot kroz vremena se promatra na razlicite nacine. Netko ga smatra igrom, netko cestom, netko sapunicom...ali sto je to zapravo? Je li to skup nasih misli, djela i osjecaja kroz cijelo vrijeme naseg postojanja na Zemlji? je li to mladost, starost? je li to proslost, buducnost, sadasnjost? Ili je sve od ovog istina, sve zamrseno i zapleteno u jedno veliko klupko koje nazivamo zivotom?
Kako bilo da bilo, cudesno je...
Post je objavljen 11.01.2006. u 17:14 sati.