Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sef

Marketing

---

Ima više od četvrt stoljeća otkako sam posljednji put vidio predstavu Zijaha Sokolovića "Glumac je glumac je glumac...", a još je jedna od onih - na prste jedne ruke izbrojivih - koje ne mogu zaboraviti. Gledao sam je barem šest puta, možda je to zato. A gledao sam je toliko puta jer sam već onda ocijenio da je riječ o izuzetnom ostvarenju. Od prvog me trenutka fascinirala. Ta opčinjenost traje još i danas, te bih vrlo rado pogledao "Glumca" još koji put.

Glas o neuobičajenoj predstavi dopro je iz Sarajeva i namamio me da se zaputim pogledati je. Nakon toga sam napisao reportažu i objavio je na tri stranice tadašnjeg čitanog i uglednog magazina "Start". To je, među nekoliko stotina mojih novinskih tekstova, jedini o nekoj kazališnoj predstavi. Drago mi je ako je taj tekst pomogao da su za nju saznali (i otišli je pogledati) ljudi koji inače za nju ne bi ni čuli.

Iako je ta predstava krajnje zabavna, (smijao sam se kao rijetko kada,) ono zbog čega sam je zapamtio sve te godine značajnije je od zabave. Ono zbog čega je posebno cijenim dvije su dragocjene pouke kojih sam se kasnije u životu u mnogo navrata prisjetio, dvije "životne mudrosti" kojih sam se prisjetio ponekad i u teškim trenucima i koje su mi pomogle kako ih prebroditi.

Glumac sjedi na željeznu krevetu okružen publikom, njih nekoliko stotina promatra ga iz polumraka. Kako što napravi, oni reagiraju, dobacuju; dapače, on ih poziva da komentiraju, izaziva, uvlači ih u razgovor, provocira, potpiruje... Povremeno se istovremeno razgovara ili prepire s nekolicinom gledatelja. Povremeno mu nekolicina njih istovremeno nešto dobacuje, svaki svoje, a on prihvaća razgovor sa svakim od njih. Povremeno se cijela publika pretvori u jedinstvenu masu koja jednoglasno izražava svoje stavove... I tako sve vrijeme, nalik na samuraja u japanskim filmovima koji ulijeće medu stotinjak neprijatelja i prihvaća kavgu sa svima istovremeno. I uvijek su njegovi odgovori - makar munjeviti - savršeno precizni, smisleni, duhoviti, inteligentni, kak' bi se reklo: na nivou... Pošto sam se tome nekoliko puta osvjedočio, morao sam pitati Zijaha kako uspijeva tako brzo smisliti najbolji odgovor i razgovarati istodobno sa svima, ne propuštajući upadice ni iz posljednjeg reda.

Sažaljivo me pogledao i dobrohotno poučio. To što izgleda da su ljudi sposobni svašta bubnuti, pitati, reći, reagirati na nebrojeno načina... to je samo privid. Istina je upravo suprotna. Dovedeni u istu situaciju i suočeni s istim izazovom, najveći broj ljudi reagira gotovo na isti način, ili na vrlo mali broj načina, na tako mali broj načina da ih je moguće sve predvidjeti. A Zijah ih je sve predvidio. Zato ni ne mora smišljati odgovore, odgovori su spremni; dovoljno je da čeka pitanja. Pa ako i jedan od stotinjak gledatelja kaže nešto što nikada ranije nije čuo, te na to nema gotov odgovor, njemu ne žuri uzvratiti. Zahvaljujući tome što mu nekolicina dobacuje ili pitaju uglas, može rasporediti kojim će im redom odgovarati. Prvo odgovara onima kojima može bez razmišljanja, a dok odgovara njima, smišlja što će odgovoriti onome koji ga je zbilja zaskočio.

Jednom upozoren, kasnije sam se u to nebrojeno puta osvjedočio. Narodnu poslovicu "Sto ljudi - sto ćudi" nikako ne treba razumjeti bukvalno. Sto ljudi - tek pet do sedam ćudi, to je već realnije. Drugih sto ljudi - opet istih pet do sedam već viđenih istih ćudi. (No ne smijemo zaboraviti onog sto i prvog čovjeka koji se razlikuje od svih ostalih. Uračunavši i tog sto i prvog čovjeka na svakih stotinjak ljudi, dolazimo do "tisuću ljudi - četrnaest do devetnaest ćudi", i tako dalje.) Predstava je to koja ne samo da otkriva kakvi su ljudi, nego i nudi naputke kako se s njima nositi.

Druga nezaboravna pouka nametnuta mi je snagom očiglednosti u onom trenutku kada Zijah u predstavi izazovno objavljuje publici da može raditi od nje štogod hoće, usaditi joj bilo koje raspoloženje ili izazvati bilo koju reakciju. Može ih nasmijati kada hoće, rastužiti kad hoće, preokrenuti im raspoloženje u trenu, zabrinuti ih, zbuniti, zamisliti,... Svi se, naravno, drčno usprotive i negoduju, a onda im Zijah napravi upravo to što im je najavio. Maestralno. Recimo, ništa lakše nego navesti sve da se smiju. Zijah se izbelji, klaunovski zakoprca, saplete sam sebe, udari se petom u stražnjicu, opruži se po pozornici koliko je dug i težak - i svi se grohotom smiju do suza. "Da", veli Zijah, ovim ili sličnim riječima: "Lako vas je nasmijati. Ali nekima od vas, koji sve ovo promatrate, biti će veoma mučno." Sledio sam se kada sam to prvi put čuo, jer sam se upravo borio sa snažnom navalom mučnine, stideći se zbog svih ostalih - na kako jeftine, providne i niske trikove nasjedaju, užasnut kako ih - poput gomile koja promatra gladijatorske igre u rimskom koloseumu - može razgaliti da je netko pao i udario se, nastradao... I prisjećajući se toga, kasnije, uvijek kada sam radio nešto za što sam očekivao da će odjeknuti medu ljudima, pitao sam se kako će to primiti onaj sto i prvi čovjek, onaj sposoban postaviti pitanje koje nikome drugome ne pada na pamet.



Post je objavljen 12.01.2006. u 08:48 sati.