U ovom postu predstavljamo službeni podatke o autorskim pravima (copyright) i žigovima (trademark) koji čine temeljnu imovinu (asset) očekivane ponude Gatsby & Lauren.
Izvor: Državni zavod za intelektualno vlasništvo
Autorsko pravo je skup pravnih pravila, među kojima je za Hrvatsku najznačajniji Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima (ZASP), koja određuju pravne odnose u pogledu autorskih djela.
[B]Autorsko pravo je i pravo autora u pogledu njegovog autorskog djela.
Autorsko djelo je originalno, duhovno (intelektualno) ostvarenje iz književnog, umjetničkog i znanstvenog područja, koje ima individualni karakter i koje je na neki način izraženo.
Za pojam autorskog djela kao temeljnog pojma autorskog prava bitno je da se radi o originalnom intelektualnom (kreativnom) ostvarenju, odnosno ostvarenju ljudskog duhovnog stvaralaštva. Originalnost (izvornost) u smislu autorskog prava ne zahtijeva apsolutnu novost, već se traži tzv. subjektivna originalnost (izvornost), odnosno novost u subjektivnom smislu. Djelo se smatra subjektivno originalnim ako autor ne oponaša drugo njemu poznato djelo. Dalje je potrebno da je djelo iz književnog, znanstvenog ili umjetničkog područja. Uz to osobito treba upozoriti da navedena sintagma ima u autorskom pravu značajno šire značenje, nego što u teoriji književnosti znače književna djela, a u povijesti umjetnosti umjetnička djela. Autorskopravnu zaštitu uživaju izražaji, što podrazumijeva zamjetljiv oblik (formu) određene ideje koja se postiže pomoću različitih sredstava izražavanja, kao što su npr. pisana ili govorena riječ, pokret tijela, zvuk, kao različiti dvodimenzionalni ili trodimenzionalni oblik.
Autorska djela jesu osobito:
jezična djela (pisana djela, govorna djela, računalni programi),
glazbena djela, s riječima ili bez riječi,
dramska i dramsko-glazbena djela,
koreografska i pantomimska djela,
djela likovnih umjetnosti (s područja slikarstva, kiparstva i grafike), te ostala djela likovnih umjetnosti,
djela arhitekture,
djela primijenjenih umjetnosti i industrijskog dizajna,
fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnom fotografskom,
audiovizualna djela (kinematografska djela i djela stvorena na način sličan kinematografskom stvaranju),
kartografska djela, prikazi znanstvene ili tehničke prirode kao što su crteži, planovi, skice, tablice i dr.
Autoru pripada autorsko pravo na njegovom djelu činom ostvarenja djela bez ispunjavanja bilo kakvih formalnosti kao što su primjerice registracija ili depozit djela.
Autorsko pravo traje za života autora i sedamdeset godina nakon njegove smrti. Ako se radi o koautorskom djelu autorsko pravo traje sedamdeset godina od smrti koautora koji je najdulje živio.
Moralna prava autora obuhvaćaju:
Pravo prve objave – autor ima pravo odlučiti kada i kako će njegovo djelo postati pristupačno javnosti,
Pravo na priznanje autorstva – autor ima pravo biti priznat i označen kao autor djela,
Pravo na poštovanje autorskog djela i čast ili ugled autora – autor ima pravo usprotiviti se svakom deformiranju, sakaćenju ili drugoj izmjeni svojeg djela i svakom korištenju djela koji ugrožava njegov čast ili ugled,
Pravo pokajanja – autor ima pravo opozvati pravo korištenja djela i spriječiti njegovo daljnje korištenje uz popravljanje štete korisniku toga prava, ako bi daljnje korištenje štetilo njegovoj časti ili ugledu.
Imovinska prava su isključiva prava autora, jer autor može odobriti ili zabraniti korištenje svog djela na bilo koji način. Ta se prava manifestiraju osobito kao:
pravo reproduciranja (pravo umnožavanja) – pravo izrade autorskog djela u jednom ili više primjeraka, u cijelosti ili u dijelovima, izravno ili neizravno, privremeno ili trajno, bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku.
pravo distribucije (pravo stavljanja u promet) i iznajmljivanje - pravo distribucije je isključivo pravo stavljanja u promet izvornika ili primjeraka autorskog djela prodajom ili na koji drugi način. Iznajmljivanje označava davanje na korištenje izvornika ili primjeraka djela u ograničenom razdoblju, radi ostvarivanja izravne ili neizravne imovinske ili komercijalne koristi.
pravo priopćavanja autorskog djela javnosti obuhvaća:
- pravo javnog izvođenja,
- pravo javnog prikazivanja scenskih djela,
- pravo javnog prenošenja,
- pravo javnog priopćavanja fiksiranog djela,
- pravo javnog prikazivanja,
- pravo radiodifuzijskog emitiranja,
- pravo radiodifuzijskog reemitiranja,
- pravo javnog priopćavanja radiodifuzijskog emitiranja,
- pravo stavljanja na raspolaganje javnosti.
Autorsko djelo može biti neposredno priopćeno javnosti kao rezultat umjetničkog ostvarenja (primjerice koncertna izvedba glazbenog djela ili scenska izvedba dramskog djela u kazalištu), a djelo se može priopćiti javnosti i pomoću različitih tehničkih uređaja i postupaka, kao što su radiodifuzijsko emitiranje ili prijenos u mreži preko Interneta. Međutim, postoje i situacije kada se u jednom trenutku na više različitih načina jedno djelo u jednoj izvedbi javno iskorištava. Na primjer, kada se glazbeno djelo koje se javno izvodi uživo u koncertnoj dvorani istodobno priopćava javnosti izvan prostora te dvorane pomoću zvučnika ili na ekranu, događa se nov oblik korištenja djela. Riječ je o novom pravu autora, pravu javnog prenošenja. Tada se posebno treba ugovoriti javno izvođenje, a posebno javno prenošenje. Moguće je da se ista izvedba istog djela emitira i putem radiodifuzije, te će tada i pravo radiodifuzijskog emitiranja biti potrebno posebno ugovoriti.
Posebnu važnost ima novo pravo - pravo stavljanja na raspolaganje javnosti kao pravo priopćavanja djela javnosti putem Interneta. To je pravo uređeno najmodernijom definicijom isključivog prava stavljanja na raspolaganje javnosti djela, bežično ili putem žica, na način koji pripadnicima javnosti omogućava pristup djelu s mjesta i u vrijeme koje sami izaberu. Na taj način otklonjene su sve eventualne dvojbe koje su se mogle javiti u svezi zaštite autorskog prava kada se djela javno priopćavaju putem Interneta.
pravo prerade - isključivo je pravo na prevođenje, prilagođavanje, glazbenu obradu ili koju drugu preinaku autorskog djela.
Osim uvriježene i osnovne podjele sadržaja autorskog prava na imovinska prava autora i moralna prava autora postoje i tzv. «druga prava autora», prava koja nose obilježja i imovinskih i moralnih prava, a ne mogu se svrstati ni u jednu od navedenih kategorija. Ona obuhvaćaju prava na naknadu, pravo slijeđenja i ostala druga prava autora.
Autor ustupa pravo korištenja autorskog djela na određeni način ugovorom. Ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku. Autorskopravni ugovor mora sadržavati barem djelo na koje se odnosi, način korištenja, te osobu ovlaštenu na korištenje autorskog djela (korisnik). Autorskopravni ugovor može biti sklopljen i u pogledu autorskog djela koje još nije stvoreno pod pretpostavkom da se njime odredi barem vrsta i način korištenja budućeg djela. I visinu naknade potrebno je odrediti ugovorom. Ako visina naknade nije određena ugovorom, ili je njena visina određena neprimjereno, autor ima pravo na primjerenu naknadu. Primjerena je ona naknada koja se u pravnom prometu pošteno mora dati u času zaključenja pravnog posla s obzirom na vrstu i opseg korištenja autorskog djela, uzimajući pri tom u obzir i financijski uspjeh u korištenju autorskog djela, vrstu i obujam autorskog djela, trajanje korištenja, postojanje sporazuma između odgovarajuće udruge autora i odgovarajućeg udruženja korisnika kojim se utvrđuje visina primjerene naknade, kao i druge elemente na temelju kojih se može donijeti odluku o primjerenoj naknadi.
Umjetnici izvođači su glumci, pjevači, glazbenici, plesači i druge osobe koje glumom, pjevanjem, recitiranjem, deklamiranjem, interpretiranjem, pokretima ili na drugi način izvode djela s područja književnosti i umjetnosti ili izražaje folklora. Umjetnikom izvođačem smatra se i redatelj kazališne predstave i dirigent umjetničkog ansambla.
Predmet zaštite prava umjetnika izvođača je izvedba i to živa izvedba ili fiksirana (snimljena) izvedba.
Moralna prava umjetnika izvođača odnose se na sljedeća prava umjetnika:
biti priznat i označen kao izvođač pri korištenju njegove izvedbe,
suprotstaviti se izobličenju, deformiranju ili izmjeni svoje izvedbe.
Imovinska prava umjetnika izvođača odnose se na isključiva prava (davanje odobrenja ili zabrane) umjetnika izvođača ima za:
fiksiranje (snimanje) svoje nefiksirane (nesnimljene) izvedbe,
reproduciranje (umnožavanje) svoje fiksirane izvedbe,
distribuiranja (stavljanja u promet), kao i pravo iznajmljivanja svoje fiksirane izvedbe,
priopćavanja javnosti svoje nefiksirane i fiksirane izvedbe koje osobito obuhvaća:
pravo radiodifuzijskog emitiranja i reemitiranja,
pravo javnog priopćavanja fiksiranih izvedbi i radiodifuzijskih emitiranja,
pravo javnog prenošenja,
pravo javnog prikazivanja,
pravo stavljanja na raspolaganje javnosti.
Umjetnik izvođač ima pravo na naknadu:
za priopćavanje javnosti svoje fiksirane izvedbe (sekundarno korištenje koje uključuje radiofuzijsko emitiranje i svako drugo priopćavanje javnosti),
za svako zvučno ili zvučno i vizualno snimanje svoje fiksirane izved¬be za privatno ili drugo vlastito korištenje,
ako se njegova fiksirana izvedba posuđuje posredovanjem javne knjižnice,
ako svoje (isključivo) pravo iznajmljivanja prepusti proizvođaču fonograma ili filmskom producentu, ili kojoj drugoj osobi, zadržava pravo na primjerenu naknadu za iznajmljivanje svoje fiksirane izvedbe.
Trajanje prava izvođača je 50 godina od izvedbe. Ako u tom razdoblju fiksirana izvedba bude zakonito izdana ili zakonito priopćena javnosti, prava traju 50 godina od zakonitog izdanja ili zakonitog priopćavanja javnosti izvedbe, ovisno o tome koje je bilo ranije.
SRODNA UTORSKA PRAVA:
Proizvođač fonograma je fizička ili pravna osoba koja poduzima inicijativu i koja je odgovorna za prvo fiksiranje zvukova izvedbe ili drugih zvukova ili onog što predstavlja zvukove.
Predmet zaštite prava proizvođača fonograma jest fonogram kao fiksacija zvukova izvedbe ili drugih zvukova ili onoga što predstavlja zvukove.(Fiksiranje znači ugrađivanje zvukova ili onoga što predstavlja zvukove na podlogu s koje se mogu slušati, umnožavati ili priopćavati putem nekog uređaja).
Isključiva prava proizvođača fonograma odnose se na davanje odobrenja ili zabrane za:
reproduciranje (umnožavanje) svojih fonograma,
distribuiranje (stavljanja u promet) i iznajmljivanje svojih fonograma,
stavljanje na raspolaganje javnosti svojih fonograma.
Prava na naknadu proizvođača fonograma odnose se na naknadu:
za radiofuzijsko emitiranje i svako drugo priopćavanje javnosti svojih fonograma,
za posuđivanje svojih fonograma posredovanjem javnih knjižnica,
za svako zvučno snimanje svojih fonograma za privatno korištenje.
Trajanje prava proizvođača fonograma je 50 godina od prvog fiksiranja fonograma. Ako je u tom razdoblju (od 50 godina) fonogram zakonito izdan, prava traju 50 godina od takva prvog izdanja. Ako fonogram u tom razdoblju nije zakonito izdan, ali je zakonito priopćen javnosti, prava traju 50 godina od takvog prvog priopćavanja javnosti.
Isključiva prava organizacija za radiodifuziju (davanje odobrenja ili zabrane) odnose se na:
reemitiranje svojih emitiranja bežično i putem žica,
fiksiranje svojih emitiranja,
reproduciranje svojih fiksiranih emitiranja,
distribuiranje, osim prava iznajmljivanja i javne posudbe, svojih fiksiranih emitiranja,
javno priopćavanje svojih emitiranja, ako je takvo priopćavanje pristupačno javnosti uz plaćanje ulaznice,
stavljanja na raspolaganje javnosti svojih fiksiranih emitiranja.
Kabelski distributer koji samo obavlja retransmisiju radiodifuzijskih emitiranja nije organizacija za radiodifuziju.
Trajanje prava je 50 godina računajući od prvog emitiranja
Nakladnici imaju vlastito pravo na naknadu za svako reproduciranje svojih pisanih izdanja za privatno korištenje.
Trajanje prava nakladnika je 50 godina od zakonitog izdanja djela.
Osoba koja prvi put zakonito izdaje ili priopći javnosti još neobjavljeno autorsko djelo na kojemu je autorsko pravo prestalo, stječe pravo odgovarajuće imovinskim autorskim pravima po ovom zakonu.
Trajanje prava je 25 godina od prvog zakonitog izdanja djela.
Proizvođač baze podataka pravna je ili fizička osoba koja je poduzela inicijativu i rizik ulaganja u stvaranju baze podataka. Predmet zaštite ove vrste prava je (neoriginalna) baza podataka.
Baza podataka je zbirka je samostalnih djela, podataka ili druge građe u bilo kojem obliku, koji su uređeni po određenom sustavu ili metodi i pojedinačno dostupni elektroničkim ili drugim sredstvima. Za postizanje, verifikaciju i predstavljanje sadržaja baze podataka zahtijeva se kvalitativno i/ili kvantitativno znatno ulaganje koje se primjerice sastoji u sredstvima, utrošenom vremenu i uloženom trudu.
Kod baze podataka štite se:
cjelokupan sadržaj baze podataka,
svaki kvalitativno i/ili kvantitativno znatni dio sadržaja baze podataka,
kvalitativno i/ili kvantitativno neznatne dijelove sadržaja baze podataka kad se ti dijelovi koriste ponavljano i sustavno, pa je to u suprotnosti s redovitim korištenjem baze podataka ili ako neopravdano štete zakonitim interesima proizvođača baze podataka.
Isključiva prava proizvođača baze podataka (davanje odobrenja ili zabrane) odnose se na:
reproduciranje svoje baze podataka,
distribuiranje primjeraka svoje baze podataka uključujući iznajmljivanje, isključujući javnu posudbu,
stavljanje na raspolaganje javnosti svoje baze podataka,
drugog oblika priopćavanja javnosti svoje baze podataka.
Trajanje prava je 15 godina od završetka izrade baze podataka. Ako je u tom razdoblju baza podataka zakonito objavljena, prava traju 15 godina od takve prve objave. Međutim, svaka kvalitativna ili kvantitativna znatna izmjena dijela sadržaja baze podataka, koja je znatno novo ulaganje u kvalitetu ili kvantitetu sadržaja baze podataka, rezultira novim rokom zaštite od 15 godina. Znatna izmjena sadržaja baze podataka uključuje i postupno dopunjavanje, brisanje i mijenjanje baze.
Za sui generis zaštitu (neoriginalne) baze podataka bitno je da se štite sredstva i trud uložen u bazu podataka. Takva baza podataka ne treba ispunjavati kriterije koji su potrebni za autorskopravnu zaštitu originalnih baza podataka: originalan izbor ili raspored sadržaja koji čini originalnu intelektualnu tvorevinu.
Ostvarivanje prava koje se odnosi na pojedinačno korištenje autorskog djela (npr. izdavanje određenog književnog djela, prikazivanje ili radiodifuzijsko emitiranje određenog dramskog ili drugog scenskog djela), odnosno predmeta zaštite srodnih prava, prema odgovarajućem ugovoru između nositelja prava i korisnika predmeta zaštite, obavlja sam nositelj prava osobno ili putem zastupnika. Poslove opunomoćenog zastupnika može obavljati odvjetnik, specijalizirana pravna osoba za ostvarivanje autorskog prava i srodnih prava (npr. Hrvatska autorska agencija), te udruga za kolektivno ostvarivanje prava.
U slučaju korištenja velikog broja autorskih djela i predmeta zaštite srodnih prava, koja nisu unaprijed određena (javne izvedbe, emitiranja i reemitiranja putem radija ili televizije ili drugog priopćavanja javnosti nescenskih glazbenih djela ili zvučno snimanje odnosno fiksiranje izvedbe na fonogram), ne postoji mogućnost da korisnik djela stupa u kontakt s autorima, odnosno subjektima zaštite srodnih prava pojedinačno i da sklapa pojedinačne autorske ugovore ili ugovore o npr. korištenju izvedbe za svako pojedino djelo. U takvom slučaju odgovarajući ugovor može se sklopiti na taj način da umjesto autora, odnosno nositelja srodnih prava ugovor sklapa udruga za kolektivno ostvarivanje prava. Prema takvom ugovoru udruga daje autorizaciju (odobrenje) za korištenje svih djela koja zastupa (cijeli repertoar), raspodjeljuje ubrane naknade među nositeljima prava prema određenim pravilima raspodjele i obavlja kontrolu korištenja djela.
Razvoj sustava kolektivnog ostvarivanja prava ubrzo je učinio da su, prvo, organizacije (udruge) za kolektivno ostvarivanje prava u pojedinoj zemlji počele zastupati sve nositelje prava određene vrste, a zatim su se sa srodnim organizacijama u raznim zemljama počele povezivati ugovorima o uzajamnom zastupanju. Stupajući sve zajedno u svjetske asocijacije srodnih udruga (primjerice CISAC za društva za zaštitu glazbenih, književnih i likovnih prava), te su se udruge konačno udružile i u globalne, nadnacionalne asocijacije.
Sve je to rezultiralo time da je u svim modernim zemljama, bilo na zakonodavnoj bilo na faktičkoj razini, uspostavljen sustav koji karakteriziraju ove bitne značajke:
u pravilu, u jednoj zemlji jedna udruga kolektivno ostvaruje prava za sve pripadnike jedne skupine nositelja prava;
takva udruga ostvaruje prava ne samo domaćih, nego i svih inozemnih nositelja prava.
Predmet zaštite spram korisnika zato, logično nisu pojedinačno nabrojana djela, već cjelokupni svjetski repertoar.
Prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima kolektivno ostvarivanje prava može obavljati udruga nositelja prava koja ima za obavljanje takve djelatnosti odobrenje Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo. Zavod može izdati odobrenje za obavljanje predmetne djelatnosti samo jednoj udruzi za pojedinu vrstu nositelja prava, i to onoj koja ima najveći broj članova na temelju dobivenih punomoći, uz primjeren broj ugovora o uzajamnom zastupanju sa stranim udrugama. Udruga može ostvarivati jednu, dvije ili više vrsta prava koja se, u pravilu, odnose na pojedinu vrstu nositelja autorskog prava, odnosno srodnih prava.
Kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava na teritoriju Hrvatske obavljaju:
Hrvatsko društvo skladatelja, Služba ZAMP HDS-ZAMP, iz Zagreba, Rendićeva 23, kao udruga autora,
Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava HUZIP, iz Zagreba, I. Broza 8a, kao udruga umjetnika izvođača,
Hrvatska diskografska udruga HDU iz Zagreba, Šubićeva 16, kao udruga proizvođača fonograma i
Društvo hrvatskih filmskih redatelja DHFR iz Zagreba, Britanski trg 2, kao udruga filmskih redatelja, scenarista, snimatelja i filmskih producenata.
NAJČEŠĆA PITANJA:
1.Kako i gdje da zaštitim svoje autorsko djelo?
Autoru pripada autorsko pravo na njegovom djelu činom ostvarenja djela (temeljem čl. 9. st. 2. ZASP-a) bez ispunjavanja bilo kakvih formalnosti kao što su primjerice registracija ili depozit djela. Bilo kakav depozit djela nema utjecaja na stjecanje autorskog prava, on je pravno irelevantan.
Autorsko djelo može se koristiti samo uz odobrenje autora (u pisanom obliku). Pojedinačno korištenje autorskog djela potrebno je odrediti pisanim odgovarajućim ugovorom između nositelja prava i korisnika predmeta zaštite.
2. Što znači objavljivanje autorskog djela, a što izdavanje autorskog djela?
Pojam objavljivanja obuhvaća svaki postupak kojim djelo postaje pristupačno javnosti (izdavanje, izlaganje, radiodifuzno emitiranje), tj. odnosi se na pojavljivanje autorskog djela u javnosti u bilo kojem (tjelesnom ili netjelesnom) obliku.
Izdavanje je jedan je od načina objavljivanja, to je postupak kojim se djelo u određenom broju primjeraka stavlja u promet i na taj način postaje pristupačno javnosti, tj. odnosi se na primjerke autorskih djela u tjelesnom obliku, pa će time svako izdavanje ujedno biti i objavljivanje, no ne i obratno.
3. Što je to javnost?
Javnost označava veći broj osoba koje su izvan uobičajenoga užeg kruga osoba usko povezanih rodbinskim ili drugim osobnim vezama.
4. Što znači javno korištenje autorskog djela?
Javnim korištenjem autorskog djela smatra se svako korištenje autorskog djela koje je pristupačno javnosti ili korištenje u prostoru koji je pristupačan pripadnicima javnosti, kao i omogućavanje pripadnicima javnosti pristupa autorskom djelu u vrijeme i na mjestu koje sami odaberu (putem Interneta).
5. Jesu li prijevodi tekstova profesionalnih prevoditelja i sudskih vještaka autorska djela?
Člankom 6. ZASP-a propisano je da su prijevodi, kao osnovne prerade autorskog djela, koji su sami originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera, zaštićeni kao samostalna autorska djela. Istim člankom propisano je i da su prijevodi službenih tekstova iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva zaštićeni osim ako su učinjeni radi službenog informiranja javnosti i kao takvi objavljeni.
To znači da su svi prijevodi autorskih djela uvijek zaštićeni kao autorska djela. Međutim, i ostali prijevodi u većini slučajeva ispunjavaju pretpostavke autorskopravne zaštite (subjektivna originalnost, intelektualno ostvarenje i individualni karakter). Ipak, ako se radi o prijevodu službenih tekstova koja su učinjeni radi službenog informiranja javnosti i ako su kao takvi i objavljeni (npr. prijevod međunarodnog ugovora objavljen u «Narodnim novinama»), prijevodi će dijeliti pravnu sudbinu osnovnog djela i neće uživati autorskopravnu zaštitu.
6. Je li sinopsis za još nesnimljeno audiovizualno djelo autorsko djelo?
Sinopsis tj. osnovni sadržaj ili «pred scenarij» za još nesnimljeno audiovizualno djelo je pisano autorsko djelo, ako je izvoran, tj. ako je subjektivno originalan - što znači da ne oponaša drugo poznato djelo. Autor sinopsisa postaje nositeljem autorskog prava samim činom ostvarenja sinopsisa i bez objavljivanja.
Najčešće su sinopsis i scenarij djela istog autora. 7. Kako zaštititi scenarij za audiovizualno djelo?
Scenarij je pisano autorsko djelo i predmet je zaštite autorskog prava i to samim činom ostvarenja djela bez ispunjavanja bilo kakvih formalnosti.
Međutim, nakon ostvarenja audiovizualnog djela scenarij postaje dio koautorskog djela u smislu članka 11. ZASP-a: “Koautori djela su osobe koje su zajedničkim radom stvorile autorsko djelo, a čijim se doprinosima ne može samostalno koristiti. Koautorima pripada zajedničko autorsko pravo na stvorenom autorskom djelu, tako da svakome pripada dio toga autorskog prava računski određen razmjerno prema cijelom autorskom pravu (koautorski dio)”.
Kod nekih vrsta autorskih djela ti doprinosi mogu biti istovrsni (npr. kod računalnih programa), dok su kod drugih djela različite vrste (npr. kod dramsko-glazbenih ili kod audiovizualnih djela). Po odredbama članka 116.ZASP-a, koautorima završenog audiovizualnog djela smatraju se glavni redatelj, autor scenarija, autor dijaloga, glavni snimatelj, skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu i glavni crtač, odnosno glavni animator, ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela. Određuje se i da druge osobe mogu biti koautori audiovizualnog djela (a ne samo autori doprinosa), ako dokažu da njihova autorska djela predstavljaju bitni element audiovizualnog djela.
8. Jesu li norme autorska djela i jesu li zaštićene autorskim pravom?
Norme koje donose tzv. privatne osobe jesu pisana jezična autorska djela, ako ispunjavaju propisane pretpostavke za autorska djela, tj. ako su individualna, intelektualna i originalna ostvarenja. Takve norme uživaju i autorskopravnu zaštitu.
Međutim, one norme koje netko mora primijeniti i koje su postale dio određenog propisa kao službeno djelo ne uživaju autorskopravnu zaštitu, jer dijele pravnu sudbinu ostalih službenih djela. U službena djela spadaju one norme koje su postale dio propisa kao i one norme na koje se pojedini propisi pozivaju.
9.Može li autor koji svoja prava ostvaruje u sustavu kolektivnog ostvarivanja prava u pojedinačnom slučaju individualno odobriti korištenje svog djela?
Razlog da se određeni oblici iskorištavanja autorskih djela ostvaruju kolektivno, leži u činjenici da je, zbog masovnog korištenja (javno priopćavanje glazbe, javna posudba, reprodukcija za privatno korištenje – što se još popularno naziva “malim pravima”), nemoguće u svakom pojedinom slučaju ostvariti potreban kontakt između korisnika i autora i na taj način, s jedne strane, osigurati autorovo odobrenje, a s druge strane – autoru osigurati naknadu za to. Zbog toga se takvi oblici iskorištavanja odobravaju i naplaćuju, svugdje u svijetu, putem autorskih Udruga (društava), koja korisniku osiguravaju legalnost korištenja u pogledu čitavog repertoara što ga zastupa društvo, a autoru – kontrolu svih (ili najvećeg broja) iskorištavanja njegovog djela. Da bi se pojačala pravna sigurnost, mnoga zakonodavstva (a ako ne ona, onda sudska praksa) u raznim zemljama svijeta, uvode institut tzv. pretpostavljene punomoći jednog društva u jednoj državi, za ostvarenje prava za pojedinu vrst nositelja prava. Takvo društvo zastupa sve autore u svojoj zemlji, kao i autore drugih zemalja temeljem ugovora o recipročnom zastupanju s odgovarajućim inozemnim društvima.
To stvara i određene obveze autorske udruge prema nositeljima prava i prema korisnicima: udruga mora zastupati sve nositelje prava ravnopravno, i tretirati sve korisnike ravnopravno na način da svima pod jednakim uvjetima omogućuje pristup autorskom djelu i njegovo korištenje. Slijedom navedenog, a temeljem propisa ZASP-a zaključuje se da uvijek postoji presumpcija kolektivnog ostvarivanja prava ako je u pitanju pravo koje je propisano kao ono koje se može kolektivno ostvarivati. Ako nositelj prava nije na zakonom propisan način otklonio kolektivno ostvarivanje svojih prava, tj. nije: 1. izričito, 2. u pisanom obliku, 3. obavijestio udrugu neka udruga ne ostvaruje njegova prava (čl.159. st. 2, ZASP-a ne može pojedinačno ostvarivati svoje pravo od slučaja do slučaja.
ŽIG (Trademark):
Žig je isključivo pravo priznato za znak koji služi za razlikovanje proizvoda i/ili usluga jedne osobe od ostalih osoba u gospodarskom prometu. Ime, logotip, amblem, etiketu ili druga razlikovna obilježja vašeg proizvoda i/ili usluge moguće je zaštititi žigom.
Žig se u većini zemalja stječe registracijom na temelju ispitivanja koje obavlja odgovarajuće nadležno tijelo, a u Republici Hrvatskoj je to Državni zavod za intelektualno vlasništvo.
Osnovni uvjeti koje neki znak mora zadovoljiti da bi mogao postati žig jesu da je razlikovan te da nije sličan nekom ranijem žigu.Žig osigurava vlasniku isključivo pravo na stavljanje u promet proizvoda i/ili usluga obilježenih njime.
Zaštita žigom predstavlja učinkovito tržišno sredstvo kojim proizvođači i pružatelji usluga štite sredstva koja su uložili u promidžbu i marketing svojih proizvoda i/ili usluga. Zaštita same kreacije nekog znaka, logotipa ili etikete može predstavljati autorsko djelo koje je zaštićeno kao autorsko pravo, čime je zaštićen interes autora ili kreatora.
Žig može prijaviti svaka fizička ili pravna osoba.
Strane osobe u pravilu su obvezne voditi postupak putem zastupnika koji su ovlašteni djelovati u zemlji registracije, a domaće osobe mogu postupak voditi ili same ili putem zastupnika u području industrijskog vlasništva, koji vode cijeli postupak u ime i za račun svojih stranaka
Imajući u vidu vrijeme potrebno za ispitivanje, dvomjesečnu periodiku izlaženja službenog glasila, te rok od 3 mjeseca za prigovor protiv registracije, uobičajeno trajanje cijelog postupka je 6 do 8 mjeseci.
Međutim, važno je znati da uvjetnu zaštitu žiga ostvarujete od datuma podnošenja prijave, neovisno o vremenu trajanja postupka. Ako budu ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti te se žig registrira, potpuna zaštita se ostvaruje od dana predaje prijave Zavodu.
Prijava industrijskoga dizajna mora sadržavati naznaku proizvoda u kojem bi dizajn trebao biti sadržan ili na koji bi dizajn trebao biti primijenjen.
Poželjno je da prijava sadrži i naznaku razreda toga proizvoda, prema Međunarodnoj klasifikaciji industrijskoga dizajna. Svrstavanje u razrede međunarodne klasifikacije ne utječe na opseg zaštite dizajna, već služi za potrebe objave dizajna u službenom glasilu, te za pretraživanje registara. Ukoliko prijavitelj sam ne naznači razred prema Međunarodnoj klasifikaciji, to će tijekom postupka učiniti službenici Zavoda.
Tiskano izdanje klasifikacije na hrvatskom jeziku možete koristiti ili kupiti u prijemnom uredu Zavoda (Izvori informacija).
Cjelokupni sadržaj klasifikacije (8. izdanje) može se naći i na stranicama Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO/OMPI) www.wipo.int/classifications/en/.
Postupak međunarodne registracije iz Republike Hrvatske pokreće se podnošenjem Zavodu prijave za međunarodnu registraciju. Način podnošenja prijave za međunarodnu registraciju žiga putem Zavoda propisan je Zakonom o žigu i Pravilnikom o žigu, a prijava se podnosi na Obrascu MŽ-1 ili obrascu Međunarodnog ureda Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (MM-1, MM-2, MM-3). Obrasci se ispunjavaju na propisanom jeziku prijave (francuskom, ako se primjenjuje Sporazum; na engleskom ili francuskom ili španjolskom jeziku, ako se primjenjuje Protokol). Uz prijavu obavezno je priložiti dokaz o uplati propisane upravne pristojbe i naknade troškova.
Međunarodna prijava se mora temeljiti na domaćoj registraciji ili prijavi (ovisno o zemlji na koju se odnosi) što znači da priloženi znak i podnositelj moraju biti jednaki kao u domaćoj prijavi ili registraciji. Popis proizvoda i/ili usluga koji se prilaže uz međunarodnu prijavu mora biti obuhvaćen domaćom prijavom ili registracijom.
Zavod prijavu ispituje i urednu prijavu prosljeđuje Međunarodnom uredu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (OMPI/WIPO) koji prijavu:
upisuje u Međunarodni registar
objavljuje u službenom glasilu
šalje službenu obavijest o izvršenoj registraciji nadležnim nacionalnim uredima naznačenih zemalja.
Nakon primljene službene obavijesti nacionalni uredi imaju rok od 12 (prema Sporazumu) ili 18 mjeseci (prema Protokolu) u kojem mogu odbiti zaštitu. U tom slučaju daljnji postupak, na temelju kojega prijavitelj eventualno ipak može ishoditi zaštitu žiga uz određene izmjene u prijavi, odnosno ona može biti konačno odbijena, odvija se pred uredom koji je odbio zaštitu, prema odredbama zakonodavstva te zemlje.
Post je objavljen 09.01.2006. u 10:34 sati.