stilizirani prazni bijeli papir na monitoru obavijenom dimom cigarete, na stolu čaša Chardonnaya, berba s početka stoljeća, kulisa koju bi poželio svaki pisac dok nagovara malena crna slova, što ih razbacuje umom, da pričaju neku priču. kao školarac, stojim pred praznom pločom tražeći pravu formulu kojom bi, nervoznoj učiteljici Stvarnost, što traži ritam neke zaboravljene pjesme lupkanjem olovke po drvanoj katedri, dokazao da je plus veći od minusa. razum mi govori da je tako, ali logika malo vrijedi u strogom pogledu s katedre i zvučnoj kulisi žamora supatnika iz drvenih klupa. i to me umara.
a godina je prošla kao Đoletov teretni vlak. predugo se zadržavala u nekim selendrama na sporednim kolosjecima, kraj starih otrcanih skladišta od natrulog lima, obraslih korovom i grmovima samonikle agacije, a onda, najbrže što može, protutnjala pored najljepših cvjetnih livada, sela s ušorenim kućicama bijelih zidova i crvenih krovova u čijim su se dvorištima bezbrižno igrala dječica. sreća ili umor ali sam duga stajanja na sporednim kolosjecima uglavnom prespavao, a kad su zaklopotali metalni točkovi po sivim daljinama tračnice dolazio bi do malenog prozora s metalnom rešetkom i promatrao jureće pajzaže. u tom sam teretnom vlaku bivao manje putnik a više bjegunac...
... a onda sam, te noći, 31. prosinca, u nekom mjestu iz kojeg Bog ispucava korner, s pinklecom na drvenom štapu, iskoračio iz tog vlaka na kamenje nepoznatog perona. i bilo mi je dosta i vlakova koji putuju od Nigdje do Nikamo, i sumornih kolodvora sa slijepim kolosjecima, i kloparanja točkova po hrđavim šinama, i drvenih natrulih podova stočnih vagona, i promatranja svijeta kroz metalnu rešetku malenog prozorčića, i suputnika, slijepih putnika, na tom putovanju zbog putovanja... i ostavio sam iza sebe taj vlak prepun bjegunaca s kraja milenija i zakoračio hrabro kroz tamu prema malenom osvjetljenom prozoru kućice u daljini....
(post napisan u nedjelju 1. siječnja 2006. koji je ostao nedovršen i neobjavljen)
* * *
u tom stanju Svega Mi Je Dosta u ponedjeljak sam otišao na posao i zatražio godišnji odmor. spavanje do podne, kava u Birtiji, šetnje s psom, landranje po gradu s Mojim Svjetlom U Tmini (smrdljivi se kapitalizam uvukao i u naše trgovine – SALE 50-70 %) i dugi noćni razgovori Mene Samnom. u četvrtak popodne sam odlučio, telefonski poziv, nešto odjeće u putnu torbu i...
- pakuj se, lutko, putujemo u ranu zoru...
- kamo...?
- na more!
- zezaš...
tri prekrasna Opatijska dana...
i baš me briga u koji ću se sutra ukrcati vlak...
p.s. sorry, nisam se javljao, jednostavno sam pukao ko kokica...
Post je objavljen 08.01.2006. u 22:28 sati.