Marketing
Blogerske veze
Ako ste mislili da ću se baviti tračem i spominjati vam sve moguće ljubavne blogerske veze predstavljale one prošlost, sadašnjost ili možebitnu budućnost, prevarili ste se. Mislim, nije da ništa ne znam, ali ... ne možete baš sve znati. Bar ne sad. 
Za one koje tema i dalje zanima, danas mislim spomenuti par riječi o odnosima među blogerima.
Stvarno ne volim tračeve ni neke jeftine i niske spletke u bilo kojem smislu. Ne volim niti grupno usmjerene napade na jednu osobu. Ako već treba biti duela, onda sam više za ono «1 na 1». Valjda ne moram spominjati da vrijeđanje same osobe, njenog izgleda, spola, godina, bračnog statusa, nacionalnosti, stavova, ... spada u onaj najgori, iz moje percepcije definitivno najjadniji nivo na kojega se netko, bloger ili ne, može spustiti.
Ono što ne smatram lošim je spominjanje blogera u vlastitim postovima. Naravno, ona spominjanja u vidu zahvaljivanja i razna druga tepanja, vjerujem svima pašu. Ali katkad se i na blogu stvori napetost, što je ako gledate odnose u obitelji, na poslu, među prijateljima i poznanicima, sasvim prirodna stvar. Iznikla iz uvijek istih razloga – činjenice da nismo svi jednaki i da samim time ne razmišljamo jednako, kao i one druge, jednako bitne – da komunikacija među ljudima nije uvijek savršena. Stoga, ne vidim ništa lošega u spominjanju blogera i ne samo u onom idealnom kontekstu. Linkati nekog blogera koji nas je u nekom trenutku iz nekog razloga naveo na razmišljanje i k tome možda u nama izazvao i ne baš predivne emocije, smatram jednako normalnim kao i kad pišemo o emocijama sličnih vrsta izazvanih nečim sasvim drugim.
S obzirom na prirodu mog bloga, i sama sam ulazila u brojne rasprave u kojima mi uvijek nije bilo sve po volji, nije to bilo ni onima koji su sa mnom raspravljali. Katkad je to značilo i pojavu malo oštrijih riječi. Vjerovatno je pri tome ostalo i nedorečenih misli u kojemu ni sa moje strane, a ni sa suprotne, nije bilo dovoljno volje za objektivnijim sagledavanjem određenog problema ili teme. Usprkos tome, volja za kulturnim dijalogom i civiliziranim riječima, dovela je do toga da i dalje možemo pričati bez obzira na stavove u kojima se razlikujemo kao što se razlikuju dan i noć. Na kraju krajeva, nerijetko se iz takvih komunikacijskih «dvoboja» izrode vrlo pozitivni i kvalitetni odnosi. Moram priznati da neke takve posebno pamtim. A sa nekima su mi i danas prava milina. Vjerujem obostrana. Znam, zapravo.
Ono na što mi je teško ostati tolerantan su uvrede. Nekad su to one u kojima netko stvarno ne bira riječi pa koristi vulgarizme svih vrsta. Nekad to baš i nije tako, ali me spomenute riječi dovedu do tog stupnja razmišljanja da si postavim pitanje «bih li mogla s tom osobom više ikad razgovarati potpuno zaboravljajući to izgovoreno»? Ako ne bih i ako bi me svaka daljnja priča na to podsjećala, moj je izbor uvijek prekid komunikacije, jer mi neke nove rasprave uopće nemaju smisla. I takva je komunikacija bolja od one koja ne vodi ničemu.
Ono što me ne zanima u odnosu prema bilo kome je njegovo društvo. Drugim riječima, ako nisam u najboljim odnosima sa Markom, ne znači da time moram prestati komunicirati sa zajedničkom prijateljicom Kristinom ili se pak obrušavati na nju gotovo u svakoj prigodi. Da ne bi razbijali glavu, imena su izmišljena.
Ne zanima me ni tko je tko u hijerarhijskoj ljestvici političke, medijske, estradne, i dr. scene. Moram priznati da bi me strašno umarala činjenica da sam s nekime u «vezi» samo radi njegove pripadnosti nekoj nazovi elitnoj grupaciji. Netko me inspirira po onome što napiše, ne po onome kako se zove. Ljudi, njihove riječi i djela me mogu impresionirati, imena sama po sebi ne.
Ono što me ne zanima je i zadiranje u kreiranje tuđih blogova. Ako me zainteresira post, blog i/ili bloger, napišem komentar, ako ne, ne pada mi napamet upuštati se u blogerski odnos u kojem solim pamet o tome kako bi mu blog trebao izgledati (osim ako baš nije tema ili pitanje na koje bloger želi odgovor) ili još gore, što bi trebao pisati, na koje bi i kolike komentare trebao, a na koje ne bi trebao odgovarati i sl. Svatko od nas ima mogućnost pisanja pa ako mu se ne sviđa ono što čita kod drugih, nek sam piše ono što želi čitati.
Stoga, smatram da je dobro pisati o svemu što želimo pa i o blogerima koji su u određenom trenutku potakli našu svijest. Ili savjest. No na nama je da izaberemo način na koji to želimo raditi. Kao i komentirati tuđe postove. Pri čemu trebamo biti svjesni činjenice da, među ostalim, i način govora i komunikacija određuju jedan dio naše osobnosti.
UPDATE BR. 1
Zaboravila sam još nešto ... ono što me NE zanima su komentari o tome kako imam super blog. Djeco, kad krenete u takve multiobilaske sa zahtjevima uzvratnog posjeta, dajte se potrudite shvatiti temu pa napisati koju suvislu rečenicu, jer sve drugo je, barem ovdje, gubljenje vremena.
UPDATE BR. 2 na kojeg me podsjetio Misteriozni
Vidjela sam da se pojavio neki novi bloger (njemu još neću posvetiti link , jer ga prije moram "proučiti") koji će se baviti kritikama blogera. Nemam ništa protiv toga, čak i ako mene nađe za temu. Volim kritike, ali samo ako su konstruktivne i uz gore spomenute pretpostavke. Osim toga, valjda je taj Kritičar i sam spreman na kritike.
Post je objavljen 08.01.2006. u 20:18 sati.