Kada smo sletili na Tajland i prošetali se aerodromom mislila sam da su svi moji problemi riješeni. Dočekala me reklama Heinekena, podsjetnik da dom ipak postoji, odjednom se Europa učinila blizu, nijedan pano, nijedna poruka ne bi ostavila tako dubok dojam na mene kao ta reklama. Govorila je da sam ovdje dobrodošla, da ću popiti barem jedno piće čije ću ime znati, a okus i izgled prepoznati. Govorila je da moja mila Europa ipak postoji, u što sam počela sumnjati nakon mjeseci provedenih po pustopoljama divlje zemlje iz koje sam upravo stigla. Osjetila sam na tren već zaboravljenu sigurnost, kulturološki obojenu zeleno-hladnom reklamom za poznato pivo koje sam voljela.
A onda smo izašli kroz vrata u ciče podne, sa savršeno isklimatiziranog Bankoškog aerodroma krenuli smo prema autobusu koji nas je trebao odvesti na naše odredište, zapravo do drugog prijevoza koji nas je trebao odvesti do trećeg prijevoza. Tako to na Tajladnu izgleda ako ste malo ambiciozniji putnik, nijedan prijevoz vas ne doveze izravno gdje ste krenuli, tek lančanom reakcijom dospijevate na odredište. O klimi u toj zemlji neću posebno govoriti, samo toliko da sam sa zabrinutošću promatrala očaj zapadnjaka koji su došli iz zime u ovo podneblje u kojem sam ja jednostavno svenula po izlasku iz aerodroma. Već sam mjesecima bila na visokim ljetnim temperaturama, ali na tajlandsku vruću vlagu nisam bila spremna. Činilo mi se da sam kao cvijet na ubrzanoj snimci uvenula u svega nekoliko sekundi, zaista mi nije bilo jasno kako su moji europski sunarodnjaci to preživljavali bez srčanih udara. Vjerojatno su ih nabrzinu ubacivali u isklimatizirane limuzine ili luksuzne prijevoze i odmah prebacivali u jednako tako isklimatizirane i luksuzne hotele. Moj dragi i ja smo došli obaviti neki postao tamo, naš put nije vodio prema hotelima i brzom turizmu, on i ja smo krenuli prema kišnim šumama na sjeveru.
Tajland je inače zemlja koja se ne služi latiničnim pismom, a ni arapskim brojevima ako se dobro sjećam, tako da je svaka uputa koju ste zapisali na engleskom zapravo beskorisna, jer imena ulica ili gradova nećete uspjeti pročitati na licu mjesta, a iznimno mali broj Tajlanđana govori engleski i teško da ćete pronaći nekoga tko će vaše upute znati pročitati. Čak i kada se ponosno, kao navodni znalci engleskog, upute u razgovor s vama, nećete ih puno razumjeti jer je njihov izgovor nemoguć, a i rječnik kojim raspolažu vrlo skučen. Zaista ne znam kako nam je pošlo za rukom da s aerodroma krenemo u pravom smjeru i putujemo više od mjesec dana po toj hibridnoj zemlji. Vjerojatno je Mensa inteligencija mog dragog imala neke veze s tim, on je nekim čudom povezivao meni sasvim neshvatljive znakove, upute i situacije. Ali, kada je trebalo ne jesti meso, to recimo nije shvaćao, tako da je uskoro završio s taifoidom ili, u slobodnom prijevodu, trbušnim tifusom. No, o tome možda kasnije. Tajland me dočekao mnogim izazovima, njegov tifus bio je samo jedan od njih.
A sada ću preskočiti sva sranja i pikanterije koje su se izdogađale, i preletjeti do egzotičnih plaža i kokosovog frapea koji sam tamanila tamo svaki dan. Ustvari, mogla bih prije ispričati zašto mislim da je Tajland zemlja seks-turizma, bez obzira na negativne konotacije na koje se ta kovanica odnosi.
Zaista vrlo lijep narod. Odnosno, oni lijepi primjerci su toliko erotično lijepi, da čak ja, koja volim robusnije tipove muškaraca, nisam uspjela odoljeti njihovoj eteričnoj prozračnosti. Nježnost kojom su obasjana njihova lica vas topi i obuzima, ili bolje oduzima, paučinasta mreža kojom vas love, a da je i ne pletu, slađa je od samog sna. Uskoro sam čula sebe kako govorim dečku da je situacija kritična i da ga molim da okrene glavu ako to bude potrebno, jer tako nešto nisam u životu vidjela. Naprosto nisam mogla, a ni htjela, sebi uskraćivati nešto tako zanosno i delikatno kao što su Tajlanđani. On me zbunjeno pogledao, ipak pomilovao po glavi, i rekao da shvaća.
Nastavak slijedi...
Post je objavljen 08.01.2006. u 18:55 sati.