Još jedna dosadna večer u “Sputniku”. Već četvrti vikend za redom ekipa je uz pivo razglabala dnevne unutarnje i vanjskopolitičke teme. Ova 'šank-politička' aktivnost bila je samo ustaljeni način za ubijanje totalne i zadimljene dosade. Djevojke su kao i obično paradirale, neprestano ulazeći i izlazeći iz kafića, u paru ili po tri, čak i četiri.
- Ej, pogledaj guzove! – reče Rosko, pri čemu je očima kratko i uz treptaj dao naznaku u kojem smjeru treba pogledati. Istovremenu je negdje u tom značajnom migu bila skrivena poruka 'nemojete odmah pogledati'. Bio je to samo još jedan u nizu pokušaja razbijanja ustajale atmosfere. Smrdjelo je na dosadu, naprosto je smrdjelo.
Siki i Trenk su ležerno otpili gutljaj piva dok im je Roskova primjedba prolazila poznatim putem s ulazom na jedno uho a izlazom na drugo. Jedino je Cinta pogledao, i to odmah.
- Cinta, pa nemoj odmah gledati – reče Rosko prijekorno, nagnuvši se malo naprijed i hineći da prigušuje glas u ionako preglasnom žamoru koji je vladao prostorom.
- Daj, Rosko, kaj te frka? - nasmije se Cinta – Pa znaš da su zato i došle, pokazivati se malo. Onu do nje sam vidio jučer. Simpa je.
Povremeno bi neke od simpatičnih gospođica sjele da bi na brzinu ispile Colu te zatim ponosno i samodopadno krenule dalje u potrazi ne mjestom gdje osim sjedenja postoji i malo neke druge akcije. Par minuta do pola sata bilo je dovoljno da se prikaže novo nabavljena garderoba, male promjene u frizuri ili tek da se samo provjeri kako se nosi konkurencija.
- Sranje. Dosadno je... idem doma – reče Trenk nagnuvši kriglu do kraja kao da kroz nju cilja kuglu s ogledalima koja se lagano vrtjela na stropu. Licem mu je na trenutak zaigrao kaleidoskop crvenih i plavih mrlji svjetlosti. Ustao je istovremeno brišući kažiprstom odbjegli ostatak zadnjeg gutljaja s kuta usana. - Ide još netko? Siki?
- Mmmm, ne ide mi se još. Daj ostani još malo Trenk, - reče molećivo Siki – možemo na povratku stati kod 'Karlice' na još po jedno crno.
- Ma neću, ne pije mi se. Idem doma, jedanaest je, skoro će ponoć. - Trenk zakopča jaknu i počne se izvlačiti iz separea. - Dečki bok! Evo love za pivo.
- Bok, vidimo se sutra, javi se kad se probudiš. - odpozdravi Siki, nemarno mahnuvši rukom.
- Bok! Bok! - pozdraviše ga Rosko i Cinta.
Zabivši ruke u džepove i stisnuvši vrat u vatirani okovratnik poput kornjače, izašao je na mokri pločnik. Nije padala kiša, samo neke sitne kapljice su lelujale zrakom; vrijeme kakvo bismo obično nazvali 'slinavim'. Bilo je hladno. Mogao bi noćas zaprhati i snijeg. Muzika iz “Sputnika” se stišavala dok se zvono na crkvi pojačavalo. Iako nije brojao od početka nekako je znao da je upravo tresnuo peti udarac. Još šest. Između udaraca uspijevao je napraviti po pet koraka. Na jedanaesti je već zamakao iza ugla. 'Čovječe, koma', pomislio je, 'lud sam, brojim crkvena zvona i korake. Koja dosada!'
Kroz nepunih dvadeset minuta već je bio u stanu na sedmom katu. Zaključavši vrata za sobom, na komodu je odbacio papirić koji ga je presavinut čekao zataknut između vrata i okvira. 'Kristijane, molim sutra platiti stanarinu' pisalo je na papiru. Mrzio je takve poruke. Uništavale su onaj osjećaj bogatstva... imanje novca u džepu. Iako lažan, bio je to dobar osjećaj. Svaki put kad bi iz banke podigao novac koji su roditelji jednom mjesečno slali na njegov račun, skoro dva dana je hranio svoj ego prije nego je platio stanarinu, bonove za jelo, i mjesečnu kartu za tramvaj. Ono što je ostalo nije bilo vrijedno divljenja, bilo je dovoljno za preživjeti.
Putem prema kuhinji usput je pritisnuo gumb za uključivanje računala te se zatim posvetio proučavanju sadržaja zamrzivača. “Nema salame” našvrljao je olovkom na papirić koji je visio na vratima zamrzivača pričvršćen magnetom u obliku McDonaldsovog slova M. Pronašao je pola instant sendviča u foliji, stavio bocu od mlijeka pod ruku te se uputio u sobu gdje su Windowsi upravo odsvirali svoje ta-ra-ra-raaaam.
Nije ni sjeo, samo je prihvatio sendvič ustima da bi kliknuo na program za poštu, dok je drugom rukom, držeći napola punu bocu mlijeka, nastojao palcem i kažiprtom odvrnuti pokopac.
Naposljetku mu je poklopac pao. 'Tak-ta-tak' po parketu završio je tihim 'diiing'. Jedna nova poruka.
Gutajući zadnji zalogaj, ugasio je računalo, vratio ostatak mlijeka u prazno grotlo zamrzivača, ugasio svjetlo i nakratko stao pred vrata balkona, zijevnuvši. Iskrice grada su titrale, dok su preko njih počele lelujati prve pahulje.
Prije nego je te noći zaspao, ponovo se sjetio poruke.
Trenk, jesi ti otvorio blog?
Pozdrav,
Mirta
Sve što se u mraku čulo bilo je zujanje zamrzivača, udaljena sirena, i tihi tupi udarac iz susjednog stana. Mirti je nešto palo na pod dok je skidala šminku. Vratila se par minuta iza njega, čuo je vrata lifta u hodniku.
'Blog? Pojma nemam...', pomisli okrenuvši se na bok, a zatim je sklopio oči.
(nastavit će se)
©2006 Hal
Post je objavljen 08.01.2006. u 02:55 sati.