Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/samomisli

Marketing

Što se bijeli u gori zelenoj?

Volim prirodu. Ne može se baš reći da sam zagrižena izletnica koja se često ide diviti prirodnim ljepotama izbliza, ali kad mi se dogodi kakav izlet i kad se nađem negdje 'u srcu' prirode, znam uživati. Uključim tada sva osjetila, pa i ona pomalo obamrla od gradskih asfaltnih krajolika, i obično zaključim kako bi u prirodu trebalo ići češće. Naravno da je lijepo udahnuti svježi zrak, smucati se 'po šumama i gorama', osluškivati potočiće i ptice, osjetiti miris zemlje i vegetacije i smijati se kakvoj životinjici koju, zahvaljujući gradskoj percepciji svijeta, doživljavamo kao egzotičnu vrstu (iako se, recimo, radi o običnom kozliću, kravi ili zecu). Mislim da nas svaki dodir s prirodom oplemenjuje i da bismo je morali više poštovati i češće živjeti u skladu s njom, trudeći se oko te poljuljane ravnoteže.

Više od svega volim morske krajolike. Za mene je 'srce' prirode tamo gdje more zapljuskuje neku obalu, ili na nekoj pučini gdje se kopno jedva vidi, a pogotovo na nekom otoku kojega je more obgrlilo sa svih strana. Volim ja i druge krajolike s vodom. Lijepo mi je svugdje gdje nešto žubori ili gdje nešto vodeno miruje. Fasciniraju me vodopadi, rijeke, potoci i jezera. Volim klokotanje, protjecanje, žuborenje, mirovanje i padanje vode. Volim čak i kišu ponekad. I bujnu vegetaciju uz rijeke i golišav dalmatinski krš. I idilične seoske pejzaže volim. Ali jedan 'uradak' prirode zbilja ne volim. Ne volim snijeg. Kad kažem 'ne volim', onda zbilja to mislim. Ne podnosim ga, grozim ga se i užasavam.

Sjećam se svoje prve zagrebačke zime. Prije te zime u bliskom susretu sa snijegom bila sam samo nekoliko puta, i to u ranoj djetinjoj dobi kad smo za zimske praznike išli prijateljima u Međimurje. Nije mi se ni tada svidjelo, ali kad su već svi oko mene uživali u sanjkanju i grudanju, činilo mi se neumjesnim javno izraziti svoje neuživanje. A meni je i tada pojam 'zimskih radosti' bio prava nepoznanica. Boravak na snijegu doista mi je bio 'bljak' – mokro, hladno, sklisko i neugodno. Kako može biti užitak kad ti netko baci ledenu grudu snijega za vrat ili kad ti nešto mokro i hladno probije sve slojeve odjeće i donese ti hladnoću do kože i kostiju? Brrrr, bljak i fuj! «Nitko me ne može natjerati da zavolim snijeg», progovorio je već tada u meni dalmatinski dišpet koji je, evo, barem što se snijega tiče, opstao do današnjih dana.

Dakle, moje prve zagrebačke zime snijeg je napadao do koljena. Zagreb je bio zatrpan snijegom. Probudila se ja ujutro, pristavila vodu za kavu i krenula pod tuš ni ne sluteći što se vani događa. Naime, nikad ne gledam kroz prozor kad se probudim. Ne odmah. Ako niste znali, svjetlo dana pobriše vam snove kao kad osvijetlite film iz fotoaparata. Zato ja nikad ne gledam kroz prozor dok se ne prisjetim što sam sanjala. A kad sam tog jutra napokon rekonstruirala snove i pogledala vani, užasnula sam se. Smjesta sam odlučila ostati doma. Ne znam postoji li u registru psiholoških poremećaja neka bolest pod nazivom 'snjegofobija', ali ako ne postoji, trebalo bi je uvesti zbog mene.

Danima nisam izlazila iz kuće. Kad su moje prijateljice s faksa zvale da provjere zašto me nema na predavanjima, lagala sam da sam bolesna. Kad su me došle posjetiti, priznala sam im od čega zapravo bolujem pa su se zajedničkim snagama potrudile izvući me vani na snijeg. Naravno, nisu me natjerale da ga zavolim, ali su me bar uvjerile da se i u takvim vremenskim uvjetima može hodati do tramvajske ili autobusne stanice i doći do faksa ili negdje drugdje bez nekih osobito velikih trauma. Morala sam shvatiti da si ne mogu priuštiti zimski san, ni te ni bilo koje druge zime, i da jednostavno moram naučiti funkcionirati u snježnim uvjetima.

To je zapravo ono što radim i dan danas kad padne snijeg – funkcioniram. Stisnem zube i uputim se od točke A do točke B nastojeći ga ignorirati. Pravim se da ga nema i pokušavam ga prešutjeti, ali ga ipak češće ogovaram i tužim se na njegovo postojanje. Kad je ove godine počeo padati prvi snijeg, moj sin je došao k meni u sobu i rekao: «Mama, imam jako lošu vijest.» Rekao je to s osmijehom, pa sam znala da nije u pitanju ništa ozbiljno. Odnosno, ON je mislio da nije ništa ozbiljno. A bilo je. Počeo je padati snijeg. Snijeg, koji on voli, ali zna koliko ga ja ne podnosim. Mislim da mu je već danas jasno da su naše 'zabave' na snijegu u vrijeme kad je još bio mali i kad nije izlazio sam – možda najveći majčinski ustupak koji sam dosad napravila.

Ukratko, čim padne prvi snijeg, ja se cijelim svojim bićem usredotočim na 'skori' dolazak proljeća. «Evo, samo što nije», ponavljam sebi dok gacam po prljavom gradskom snijegu vizualizirajući proljeće ili dok ujutro oslobađam auto od snijega i leda. Čak i snjegoviće gledam s antagonizmom.

Toliko o mojoj 'velikoj ljubavi' prema zimskim radostima. Ostaje mi još samo poželjeti ugodan provod i nezaboravne zimske radosti svim građanima Hrvatske koji su se danas uputili na skijanje. Ima ih, čujem, 250.000. Brrrrr, ne bih im rado bila u koži.


Post je objavljen 07.01.2006. u 21:58 sati.