Neki ljudi sanjaju svaku noć, neki sanjaju tu i tamo kada imaju što za odsanjati, a neki pak ne sanjaju nikada…
Sebe mogu svrstati recimo u zlatnu sredinu…Volim sanjati, ali u većini slučajeva se ne sjećam onoga što sam sanjala…Katkada mi tokom dana tu i tamo blicnu sadržaji mojih snova, ali da zapamtim san od početka do kraja sa svim njegovim pojedinostima to je stvarno rijetko…Da bi se tako nešto dogodilo san zaista mora biti impresivan, u svakom drugom slučaju ne pridajem mu preveliku važnost…Odnosno smislene snove u kojima se bavim svakodnevicom ne pamtim uopće…
Trenutno se mogu živo prisjetiti tri sna…
Prvi sam sanjala dok sam bila u pubertetu i ostao mi je u sjećanju jer je to najstrašniji san ikada odsanjan u mom životu. Sanjala sam da se nalazim na golemom bijelom prostranstvu, hodam sama i za mnom se otvaraju goleme četverokutne rupe bez dna. Iz tih rupa izlaze gomile riđih zmija. Ubrzavam korak ali s ubrzanjem koraka raste i stvaranje rupa. Svaka rupa je sve veća od one prethodne i iz svake rupe izlaze sve veće zmije. Trčim, rupe rastu i tako unedogled…Taj san mi se gadi jer je san bez kraja. Odsanjala sam ga milijun puta…mnogo puta sam ga čak svjesno prizvala u misli da ga privedem kraju no kraj se nikada nije nazirao…što sam više hodala rupe su bile brže, ja uplašenija, srce mi jače lupalo…i nikako nisam uspjela usmjeriti ga prema kraju…negdje izlaskom iz puberteta sve sam ga rijeđe sanjala dok konačno nije prestao…
Drugi san je pomalo apsurdan…Sanjala sam ga nedavno i njegovim prepričavanjem izazvala smijeh u mnogih. Objašnjenje za taj san nemam…
Silazim s autobusa, na stanici je malo dijete od maksimalno dvije godine, samo bez ikoga okolo…Pitam ga čije je? Ne odgovara nego plače, ja ga nastojim utješiti..Osvrćem se da vidim postoji li živa duša na toj stanici, ali nigdje nikoga…Nemam koga pitati za savjet što s djetetom pa ga odlučujem uzeti, primam ga u naručje i nosim prema kući, dijete se smirilo…Putem sretnem susjedu koja mete dvorište. Kažem joj da sam našla dijete i ne znam što ću. Žena me gleda kao da sam luda i pita me koje dijete? Ja pogledam u naručje i skužim kako u njemu držim živu kokoš…
Treći sam sanjala vjerojatno pod utjecajem ovih novogodišnjih blagdana…Mamino rađenje sarme dan prije sigurno je uzrok tome što su mi se u snu našle divovske glavice zelja iliti kupusa. Bila sam u posjeti svom rodnom mjestu koje je inače poprilično brežuljkasto i reljefno jako razvedeno…Išlo mi se kući jer sam bila prilično umorna, ali starci su i dalje trusili gemište…Tvrdoglava kakav jesam odlučila sam krenuti pješice…Nisam daleko odmakla kada su se počele dešavati nevjerojatne stvari. Sa svih strana prema meni su se počele kotrljati goleme glavice zelja, promjera dva metra, tri metra pa i više. Skakala sam u stranu da izbjegnem, a one su se ko biljarske loptice počele sudarati i odbijati…Nisam se imala kamo skloniti, a izbjegavanje me počelo prilično izmarati…Idući tren čula sam zvuk kamiona i znak kočenja…zadnji prizor sna- golemi kamion zabušio se u još veću glavicu zelja, u taj isti kamion zabušio se naš mali zeleni autić, a sve zelene glavice zelja odjednom su se prestale kotrljati i ostale su stajati na mjestu svaka se malo njišući dok se nije konačno zaustavila:)
Ima netko da mi pokuša barem malo objasniti čemu sve nebuloze u mojim snovima jer prilično je očito da mi sanjarica i ne može baš tako dobro poslužiti…