Jučer sam vas odmarala od svojih piskaranja iako vidim da vas u posljednje vrijeme sve više i više posjećuje ovaj moj kutak virtualnog svemira...Pa svima vam jako puno hvala...i svima vam šaljem puse...iako se trudim sve vas iskomentirati,ako mi ponekad ne uspije,nemojte se ljutiti...moram i učiti ponekad...ispiti zovu...
Prije nego što prijeđem na našu današnju priču,htjela bih još reći da sam pomalo demoralizirana reakcijom jedne osobe na moju posljednju poslanicu...naime,ta osoba se prepoznala iako ja ničime nisam dala do znanja da je to ona...pretpostavljam da protiv tuđih aluzija ne mogu ništa...no,ja bh sada prestala s time i krenula na ono zbog čega danas i pišem...
Ovo je priča o povjerenju,o ljubavi,o nečemu što meni znači cijeli moj svijet...Ovo je priča o Njima i o meni...Ovo je ona ljepša strana života...
Jer,vidite,moje tijelo je samo ljuštura...A unutar te ljušture nalazi se jedan pravi mali svijet,moj svijet,svijet koji sam ja stvorila samo za sebe i za nekoliko odabranih ljudi koji stoje uz mene bez obzira na sve...I zato ih ja volim...U tom mom malom svijetu postoji jedna kula,ona je najviša od svih,a na vrhu je istaknuta zastava na kojoj stoji-POVJERENJE.U toj kuli žive moji najbolji i najodaniji prijatelji...Doduše,postoji jedan koji je iz nje namjerno izašao,ali nikada nije otkrio ništa u toj kuli viđeno i uspomena na njega živi u Sobi sjećanja...Ne znam,možda se jednoga dana poželi vratiti,a vrata će se tada uz zvuk gromoglasnog oduševljenja otvoriti i mome srcu bit će toplije.Iako i sada ima dovoljno materijala za grijanje...
Njih dvojica već godinama žive u toj kuli i nikada,niti na sekundu nisu bili zamoljeni da se isele...Oni su ono moje svijetlo(iako inače mrzim taj izraz,grr),ponekad me spuste na zemlju,ali češće ja njih dižem u nebesa.Doduše,Lavić se oduvijek zdušno trudio stajati objema nogama čvrsto na zemlji i njega mi je bilo poprilično teško natjerati da voli oblake i da se raduje nepomućenoj bistrini mora i njegovu prekrasnu šumu....Mislim da je za to presudan bio jedan ne-odlazak u školu i jedno promatranje prirode sa jedne plaže...Bili smo djeca u tom trenutku,uživali u ispijanju tople čokolade i mislim da nikakvi milijuni ne mogu platiti te trenutke...Tada sam znala da su posebni,ali sada mi tako nedostaju...Lord je,pak,uvijek revno izvršavao svoje školske obaveze,gotovo da nije bilo dana kada taj nije bio u školi.Ipak,ja niti dandanas ne poznajem veće dijete od tog tamnokosog dečka...Maji zeko,cakana i tome slična tepanja bila su dio svakodnevice,baš kao i seksualne aluzije na račun moje mame:)...Još i danas kad pogledam visoko na nebo pogledom tražim najsjajniju i najveću zvijezdu jer to je moja zvijezda,sja samo za mene...to je najdragocjeniji poklon što ga ikada dobih,upravo od njega...i znam da će on gotovo sigurno napisati da ga je ovo protjeralo na WC,mene nije briga...neka..zdravo je to...
Treći stanovnik došao je posljednji,no,kako mi se čini,he's here to stay...No,ipak,on je možda malo više za tvrđavu na kojoj stoji-LJUBAV....
with love
Aura
Post je objavljen 05.01.2006. u 15:28 sati.