,mobitel2.blog.hr" />

Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mobitel2

Marketing

Zaustavljen crvenim svjetlom semafora na raskrižju iza Hrvatskog narodnog kazališta, Hary Zrinjsky spazi u koloni koja mu je jureći presijecala put i crveni Ferarri Testarossa koji je sanjao posljednjih dva tjedna, otkada ga je prvi put vidio. U trenu je ugledao dugu smeđu ravnu kosu i dugu bijelu ruku na upravljaču. Ne oklijevajući upali velika svjetla i prislonivši dlan na trubu krene naprijed. Zaori se škripa kočnica i momentalna histerična dreka desetak automobilskih sirena, kolone u sve tri trake se uskomešaju, zagrcnu, zaglavinjaju. Hary savije upravljač i naskoči desnim kotačem na sam rub nogostupa, te jurne izdignut po njemu uz neki auto koji se pokušavao izmaknuti ulijevo, sve dok taj nije usporio da se pred njim otvorio prazan prostor u koji Hary odlučno ubaci svoj BMW. Ferarri je bio dvadesetak vozila ispred njega. Hary krajnje ofenzivnom vožnjom, gurajući se i uskačući iz trake u traku, ali ne trubeći više da ne privuče pozornost na se, nakon dva raskrižja uspije smanjiti razmak, tako da je sad progonjeno vozilo imao neprestalno na oku. Prošli su još tri križanja na kojima su se automobili iz kolone odlijevali, nakon čega ih je dijelio još samo jedan automobil. Na kraju ulice moglo se samo skrenuti, te ona krene nalijevo, a Hary neposredno iza nje. Njezino je vozilo imalo švicarsku registraciju. Znači, ne može saznati tko je ona i gdje stanuje ni u policiji, ni u osiguravajućim zavodima, ni na carini. Preostaje mu samo da je sustigne, to više što ona sutra može otići iz Zagreba i ne vratiti se sljedeća dva desetljeća. Nasred pedesetmetarske dionice, iz koje se moglo samo nalijevo, djevojka koju je progonio pogleda u retrovizor i Hary je jasno vidio kako su joj se obrve iznenađeno uzdigle, a oči bljesnule, kada ga je ugledala i prepoznala.

Skrenula je na cestu koja vodi uz prugu i ubrzala. On pritisne gas - za njom. Ona naglo skrene u odvojak za benzinsku pumpu iza Tvornice duhana. "Sad je imam!", pomisli on, očekujući da će ondje biti vozila koja se nataču, pa će je zaustaviti. Skrene za njom.

Od dvije trake koje su vodile kroz pumpnu stanicu, jedna je bila slobodna, te ona projuri ispod nastrešnice pored naplatne kućice iz koje su upravo izlazili neki ljudi, te Hary moradne na trenutak zakočiti, a kad je nastavio ona se već uspjela ubaciti u kolonu na cesti. I tu je Hary izgubio nekoliko sekundi dok su prošli neki kamioni, pa kad se ubacio iza njih nije imao ni dobar pregled prema naprijed, tako da mu je zamalo izmakla kad je naglo skrenula na prvom križanju.

Između njih bilo je pet-šest automobila, a imala je i sreće sa svjetlima semafora, te nije uspijevao smanjiti razmak. Hary se zažario strašću lova, nimalo ne sumnjajući da će je dostići i negdje sabiti ili prepriječiti put ili da će ona, naposlijetku, odustati. O njegovoj vožnji od banke u Frankfurtu i danas se pričaju legende! Učas su ponovo bili u samom centru grada prekrcanom automobilima podnevne vreve.

Hary je vozio grubo, muški, nesmiljeno, oko njega su trubili i bijesno signalizirali svjetlima, a mogao je uočiti da ona vozi sasvim drukčije: jednako brzo i odličnih refleksa, ali lukavim i reklo bi se nježnim vrludanjem i ubacivanjem iz kolone u kolonu, bježala je skrećući gdje god je mogla. Ona je utjecala u promet glatko kao prst u rukavicu; on se probijao kao prst proktologa u od strave stisnut šupak, te je uspijevala povećavati razmak.

Odjednom Hary zapazi da više nije ispred njega. Ulica je bila kratka, mogla ju je preći i skrenuti iza ugla, ali i sakriti se u neki od kolnih ulaza u pokrajnjim kućama. Uspori ogledavajući se na obje strane, a na pola ulice ubrza da stigne promotriti aute u sljedećoj. Skrene i opet je nije vidio. Napravi veliki krug i vrati se ondje gdje ju je izgubio, ali mu je već bilo jasno da mu je neopozivo izmaknula. Reklo bi se da je ona poznavala grad bolje od njega.

Hary razočarano splasne i opusti se, ali ga preplavi nemoćni bijes. Hitno je morao nešto popiti. Lagano se zaputi prema Dežmanovu prolazu, kaneći u bistroT "Velvet", mjesto gdje je prvi put vidio neznanku, nejasno se nadajući da se ona sklonila upravo ondje da bi proslavila kako ga je nadigrala u vožnji. Otrpio bi čak i da je gleda kako likuje, samo da je nađe.

Zatuli mobitel.

Hary prinese slušalicu uhu i osorno prosikće u mikrofon:

- Tko je?

S druge strane se prospe biseran podsmješljiv glas:

- Jesam li vam pobjegla, a?!

On stisne mobitel kao da ga kani iscijediti i s mukom procijedi:

- Daaaaaaa....

- Kako vam je ime?

- Hary.

- Hary! I kako još?

- Zrinjsky. S ipsilon na kraju. Zrinjsky.

- Hary Zrinjsky! S ipsilon na kraju! Je li to n ili nj u sredini?

- Nj!

- Dakle, Hary Zrinjsky, s ipsilon na kraju i nj u sredini, da nešto slično nisi nikada više pokušao!

- Što to? - zapita on praveći se naivan.

- Da me stigneš, uloviš, pokušaš saznati tko sam, pokušaš napraviti bilo što da bi mi se približio...!

- Ili što? - podbadajući je prekine.

- Ili me nikada više nećeš ni vidjeti.

- I ovako vas ne viđam - reče on.

Ona zašuti. Premišljala se.

- U pravu ste - ponovo mu se obratila s vi. - Ali sada ipak postoji mogućnost da ćemo se još vidjeti. No ako išta pokušate, ja vam obećavam da me više nikada nećete vidjeti. A ja sam osoba od riječi, možete mi vjerovati. I hoću da vi meni obećate da nikada nećete pokušati ništa slično onome maloprije, pa da vidimo jeste li i vi čovjek od riječi!

- Zašto bih to obećao?

Ponovo je razmislila.

- U pravu ste - počela je istim riječima, ali je nastavak za Harya bio primamljiviji: - Ako ja vama obećam da ćemo se još jednom vidjeti, hoćete li vi obećati što tražim?

- A ako ne obećam?

- Onda me nikada više nećete vidjeti - zvučala je odlučno. - Onda?

Sad je Hary razmišljao. Prenu ga njezine riječi:

- Razumijem. Onda ništa. Zbogom.

Hary panično poviče:

- Čekajte! Čekajte! Obećajem!

- Obećajete da me nikada više nećete slijediti, juriti za mnom, špijunirati ili na bilo koji način pokušati saznati tko sam?

- Da.

- Što "da"?

- Obećajem sve to!

- I obećajete da čak i da se slučajno sretnemo igdje u gradu, recimo, ponovo u "Velvetu", nećete pokušati ni da mi priđete?

- Da! - Hary zapanjeno shvati da je bio spreman obećati sve na svijetu samo da bi je ponovo vidio i zapitao se gdje će njezini zahtjevi stati.

- Dobro! - bilo joj je dovoljno. - Gdje ste sada?

- Parkirao sam u Mesničkoj ulici kod Streljačke.

- Pričekajte minutu-dvije, ponovo ću vam se javiti.

I veza se prekine.

Hary pripali cigaretu, pogleda na sat i ustreptalo čekajući požudno počne usisavati duge dimove da se smiri. Bio je pri kraju cigarete kad se mobitel ponovo oglasi.

- Helouuu - javi se Hary zavijajući kao mačak, kako su ga učili.

- Hary, ja ispunjavam svoja obećanja. Imate li sada vremena?

- Imam.

- Onda ovako: ostavite svoj auto gdje je. Sada, odmah. Pođite pješke prema Cvjetnom trgu. Zatim uđite u Preradovićevu ulicu. Pređite raskrižje. Prije sredine u sljedećem bloku kuća, na desnoj strani, vidjet ćete jedan lokal koji se upravo obnavlja. Uđite u haustor pored njega. Prođite kroz kuću, izađite na dvorište. U dvorištu je druga kuća, ima tri kata. Uđite na stubište, popnite se do vrha, pred tavan. Tamo ćete me vidjeti. Trebam li ponoviti?

- Ne - dok je govorila Hary je već u mislima prelazio taj put i upute su mu se usjekle mu u pamćenje. Jedino je sam kraj ostao nejasan. "Pred tavan..." Tamo će se - kao - vidjeti?! Sresti se oči u oči, na dohvat ruku?! Pred tavanom, nigdje nikoga u blizini!

- Trebam li ponijeti mobitel?

- Ne - bila je njezina posljednja riječ.

- Doviđenja! - vikne Hary, ali više nije znao da li ga je čula. Hej, ni mobitel im neće trebati! Ipak ga strpa u džep.

On omamljeno izađe iz svog BMW-a opijen eksplozijom mogućnosti kako bi susret koji mu predstoji mogao završiti. Tek na Ilici se sjeti da nije zaključao za sobom, ali nije htio gubiti dragocjene minute vraćajući se. Kao u vrućici produži slijedeći upute i ubrzo se nađe pred kućom u dvorištu iza prednjeg zida zgrada koje obrubljuju Gundulićevu. Na trošnoj fasadi razjapila se razvaljena stubišna vrata pozivajući ga da utone.

Hary se uspinjao stepeništem. Stakla na prozorima pored kojih je prolazio bila su prljava, popucala, poneko je nedostajalo. Ni unutarnji zidovi nisu bili desetljećima obojani, a u međuvremenu su se na njima taložili već izblijedjeli grafiti, urezane poruke, razne mrlje, vlaga i isušena procurivanja, svakovrsna oštećenja i već ruinirani pokušaji krpljenja, tako da se sve stopilo u bezbojan ornament kao u kakvoj staroj grobnici iz "Otmičara kovčega s blagom". Hary se i inače često osjećao kao Indiana Jones, a u tom okružju taj se osjećaj naglo razbuktao. Volio je taj osjećaj. Otkopča zakačku na futroli revolvera pod pazuhom.

Nakon stana na trećem katu stepenište se osjetno suzi, a umjesto željeznog rukohvata nadalje nastavi stješnjeno između dva gola zida i ispod upola nižeg stropa. Na kraju se izvije ustranu u kratki hodnik koji Hary gotovo potpuno ispuni svojim ogrtačem s futranim ramenima.

Hodnik, ne mnogo prostraniji od telefonske kabine, ili - bolje rečeno - predtavanski prostor, bio je zatvoren s dvije suprotne strane čvrstim drvenim vratima s masivnim lokotima, a s treće, između njih, otvarao se prozorom s gotovo neprozirno prljavim staklima koji je počinjao u visini koljena, a završavao u razini čela. Zahvaljujući skretanju nakon završetka stepenica, to je mjesto bilo nevidljivo bilo komu tko je ulazio ili izlazio iz stanova na nižem katu. Idealan jebodrom, ocijeni Hary, mora da je popularan među mlađarijom iz susjedstva. Treba samo pripaziti da sve bude tiho i nema nikakve opasnosti da će naići itko od stanara, a kućna vrata razvaljena i dopuštaju pristup kod padne mrak. Harya prožmu sladostrasna prisjećanja na slična mjesta po Njemačkoj.

I tu će uskoro doći nepoznata ljepotica koja ga je pozvala mobitelom! Pogleda na sat. Kako je još nema? Razočaralo ga je što ga nije već dočekala, ali oduševljenje mu se nije gubilo; vjerovao je njezinu obećanju da će doći, i to skoro! I dalje mu se činilo nevjerojatnim da će sama, i to svojevoljno, zaći na teren na kojem se osjećao nadmoćnim.

Odjednom je postao svjestan da netko zviždi. Zvižduk je bio blag, opušten, ali se javljao sve učestalije. U prvi mah nije mogao odrediti odakle dopire, ali mu se tren zatim sve razjasni.

Pogledao je kroz prozor i spazio je!

Kroz prljavo staklo izgledala je kao siva silueta. On potegne iz džepa nož-skakavac, pritisne dugme na dršci i opruga izbaci oštricu, vrhom je zagrebao po skorenoj prljavštini na staklu i prislonivši nos na njega namjestio oko do uske pukotine koju je očistio. Lik je postao vidljiviji, ali tek toliko da ga je izbezumio naglom potrebom da ga vidi dobro. Hary zgrabi kvaku na prozoru i potrese je. Krila su se upekla u okvir, a metalni okovi zahrđali. Ipak, tren prije nego je razbio staklo, prozor popusti i raskrili se.

Kako se u prvi mah zaprepastio spazivši je izvan zgrade na visini četvrtog kata, tako mu se učas sve razjasnilo kad se nagnuo preko ruba prozora. Razjasnilo mu se i otkud ona ondje i da je on upao u zamku iz koje se ne može izvući.

Ona je stajala na ravnom krovu niže zgrade koja se odostraga naslanjala na onu u kojoj je on bio, ali je između njih zjapio tri metra široki i dvadesetak metara duboki prostor za ozračivanje stubišta u obje građevine. Dno je bilo ne samo duboko dolje, nego i prekriveno oštrim šiljcima degutantna smeća. Na postranim zidovima nije bilo ispupčenja ni prozora po kojima bi mogao preći, iza njega nije bilo dovoljno prostora za zalet, a gornji i donji rub prozora samo bi ga omeli u skoku. Ako bi se okrenuo i sjurio niz stubište, dok bi obišao blok zgrada, ona je lako mogla sići na ulicu, sjesti u auto i nestati. Pomislio je da razbije neka od tavanskih vrata, izbije na krov i preko njega se spusti na ravni krov na kojemu je ona bila, a zatim bi je stigao dok još ne bi uspjela izaći sa stubišta pocupkujući u svojim cipelicama s nevjerojatno visokim peticama. Potražio je u džepu čelični bokser da njime razvali po vratima, ali je u njemu - otkako je postao gospodin - nosio samo maramicu. U drugom džepu bile su posjetnice. Tek u trećem napipa nazubljeni metal.

Nažalost, vrata su očito bila prečvrsta da bi ih se moglo učas razbiti, a ona je mogla trčeći niz stepenice skinuti cipelice i odlepršati kao lastavica. Takav neuspješan pokušaj bio bi dreku pljuska. Stiščući zube Hary se pomiri s tim da je nasjeo.

Ona je u međuvremenu, osovljena na blago razmaknute duge ravne noge i s dlanovima na kukovima, laktova izbačenih ustranu, čekala da se on uvjeri kako mu nije preostalo ništa drugo osim da ostane gdje jeste. Kao da je čitala kakve mu misli prolaze glavom, nadmeno i podsmješnjivo se smješkala. Tek kad se njegov pogled nakon razmatranja okoline ustali na njoj, ona progovori:

- Kao što vidiš, ja ispunjavam obećanja.

Hary samo hukne:

- Da. I što sad?

- Što sad...? - započne ona zamišljeno. - Da, zaista, što bismo mogli sada?

Bila je obučena u kratku suknju i lagani ogrtač koji je dopirao gotovo do ruba suknje, bila ga je raskopčala i zabacila unazad pridržavajući ga tako rukama oslonjenim na bokove, a bluza je bila duboko dekoltirana da se vidio veliki dio ogoljenih grudi. Materijal odjeće bio je u neuobičajenoj kombinaciji jarkih čistih boja, kao da ga je neki pučkoškolac bojao za domaći rad; djetinje veselo. Nasuprot tome, kosu je strogo zategnula i povukla unazad, ogolila visoko čelo, te je izgledala kao da je kratkokosa: dugi rep teških vlasi ovjesio se prikriven iza leđa. Na dno ušnih školjki prikačila je naušnice u obliku bogatog grozda ribizla, a usne je zarumenila jednakom crvenom bojom. Naušnice i usnice kao da su se spajale u tešku crvenu vodoravnu liniju koja je presijecala donju trećinu njezina lica, dok je gornja trećina bila odvojena zatamljenom paralelnom linijom zacrnjenih očnih kapaka do obrvica iz koje su se žarile krupne oči. Ponovo je stajala na nevjerojatno visokim petama, ali ovaj put toliko tankim, da se činilo kao da poput balerine stoji na prstima, a duge noge su se doimale još duljima.

- Hary - pozove ga, - Pogledaj ovamo! - iako ništa drugo nije radio, ali je time svrnula pozornost na ono što je ona počela. Desna ruka joj se polako odlijepila od boka i ispruženi dugi prsti s crveno nalakiranim noktima krenuli su niz suknjicu, ukoso prema unutra, dok se vrhovi prstiju nisu zaustavili na mjestu gdje su se ispod tkanine noge spajale.

Hary izbeči oči. Ona zabaci glavu i grleno se nasmije. Brzo premjesti ruku nagore, položi je na jednu dojku i obuhvati je raširenim prstima. Hary pocupne. Ona uzdigne i drugu ruku, te na isti način obuhvati i drugu nabubrelu poluloptu. Zagledavši se Haryju pravo u oči polagano si je mijesila grudi, a osmijeh joj se sve više širio. On je osjećao kako se koči od glave do nožnih prstiju, obuzet mješavinom bijesa, nemoći i lako prepoznatljiva uzbuđenja. Uzbuđenje je bilo najprepoznatljivije na njegovu najbližem prijatelju kojemu su gaće u kojima je bio zarobljen bivale sve tjesnije.

Nimalo ne žureći ona zakvači vršcima prstiju rub dekoltea i polako ga povuče nadolje. Pravilne polulopte ispadoše na danje svjetlo i želatinozno zadrhtaše. Bradavice na njihovim vrhovima bile su obrubljene čokoladno tamnim kolobarima. Hary se trgne kao da su ga obje istovremeno ubole.

Nepoznata ljepotica ispruži po dva prsta svake ruke i dohvati bradavice. Jagodice prstiju počeše obigravati po kolobarima kružnim jednoličnim pokretima. Sklopila je oči kao da je Hary više ne zanima, već se u potpunosti predaju onome što iznutra osjeća.

A očigledno je bila osjetljiva, jer joj se i licem širio izraz blaženstva. U početku nezamjetljivi pokreti bokova polako su se pojačavali u kružno kretanje kao da na usporenom filmu okreće hulahop. Prikučila je nogu jednu uz drugu; stisnute butine trale su jedna drugu.

Hary gurne ruku u džep na hlačama, kroz postavu zgrabi svog najboljeg prijatelja i stisne ga za vrat da se primiri. No ćelavi tvrdoglavac samo se još goropadnije napuše.

Obasjana danjim svjetlom, na sivoj podlozi ravnog krova, nepoznata ljepotica u šarenim krpicama titrala je kao egzotičan cvijet, uspravna kao dimnjaci iza njezinih leđa i vitka kao televizijske antene. Prigušena buka gradskog prometa pulsirala je u ritmu njezinih prstića. Ako ju je netko s gornjih katova okolnih kuća i vidio, mogao je to biti jedino odozada ili sa strane odakle se nije vidjelo ništa više osim šarenog ogrtača. Pogled sprijeda, na ono što je upravo činila, pružao se samo zapjenjenom Haryju.

Naglim pokretom istovremeno je raširila noge u raskoračni stav, izbacila kukove naprijed, premjestila desnu ruku nad međunožje, prsti lijeve raširili su se poput lepeze preko prsiju tako da je jagodicom maloga pokrivala jednu, a palcem zahvatila drugu bradavicu, ukočila se, a oči su joj bljesnule. Pažljivo je promatrala kako se Haryevo lice grči dok je polako uzdizala rub suknjice.

On se izbezumljeno odvaživao da ipak pokuša skok preko provalije, ali ga je svijest o četiri kata praznine odvraćala. Bio je uvjeren da bi se uspio uhvatiti rukama za rub krova nasuprot, ali nije bio siguran ne bi li ona u tom slučaju stala oštrim peticama na prste kojim bi se pridržavao. Tko zna, možda bi joj njegov krik dok bi propadao prema smeću na dnu bio zvučni otponac vrhunskog sladostrašća? U ušima kao da mu je odjekivao njegov samrtnički vrisak razvučen duž četiri kata pored kojih se sunovraćuje popraćen njezinim likujućim orgazmičkim uzvicima. I tko zna koliko bi godina prošlo prije nego bi pronašli njegov raspadnuti leš među ostacima trulih oluka, slomljenih crepova i kosturima štakora?

Uzdigla je suknjicu i kraj joj zataknula za pojas. Ogolilo se dno trbušića sa srcolikim tamnim trokutom. Nije nosila gaćice! Haryeva duša zatuli poput izgladnjela vuka i obavije se oko nogu nedostižne ljepotice. Ona je prekrila dlanom na tren pokazani trokut i zavukla duge prste pod sebe. Članci prstiju su počeli poigravati.

- O prokleta rupa! - otme se Haryju.

- Misliš na svjetlik? - dobaci mu njegova mučiteljica načas zastavši s igrom prstiju.

- Kakav svjetlik?! - zgrane se Hary. - Što je to?

- Svjetlik ili svjetlarnik. Prostor između visokih gradskih kuća koji služi za ventilaciju i osvjetljavanje, najčešće nusprostorija - poduči ga ona.

- Jebemu! - zavapi Hary. - Sa'š me učit 'rvacki?!

Svjetlik, zapravo sjajna riječ, ali neodgovarajuća za ono što se u Zagrebu naziva lihthof jer postoji nešto drugo čemu bi daleko bolje pristajala: božanski otvor među mrkim kovrđama kojega Hary nije mogao ni vidjeti, ali se kupao u rajskom blaženstvu koje je iz njega izviralo, u nefizičkom svjetlu prosvjetljenja koje ga je preobraćivalo.

Ona ponovo zabaci glavu, vrat se izduži, nasmije se iz dubine grla, a prsti ponovo zaigraše.

- Hajde i ti! - pozove ga.

- Hajde što?!

- Hajde... - izbacila je koljena nastranu da bi mogla dublje zahvatiti prstima, a pokret članka šake kojima ih je trzala se uzbrzao.

Hary je tupo pokušavao dokučiti što to ona hoće, na što ga mami, a zatim mu sijevne. Bilo je to jedino što mu je preostalo. Bez oklijevanja trgne pojas i raskopča ga, te potegne hlače da se dugmad na rasporku otkidala i frcnula nastranu. Zgrabi gaćice i smakne ih pod jaja. Mesnata motka s tamnorudećom kuglom na vrhu izvali se na danje svjetlo. Od nje se momentalno raširi slatkasti vonj. Još neshvaćajući što radi, ponesen eksplozivnim impulsom, Hary obuhvati šakom pohotno rudo i počne ruljiti po njemu gore-dolje.

- AAAAAAAAAA! - vikao je Hary zaboravivši sve ostalo na svijetu.

- Aaaaaaaaaaa! - pridružio mu se baršunasti ženski glas.

- AAAAAAAAAAAA! - vikao je Hary.

- Aaaaaaaaaaaa! - njezin se uzvik pretvarao u cvilež.

- AAAAAAAAAAAA! - Haryeva vika postajala je rika.

- Aaaaaaaaaaaa! - cvilila je ona kao mačkica.

I na to se dogodi čudo neviđeno. Ona se zateturala kao da su joj koljena smekšala, borila se da ostane na nogama. A Haryev strčeći izdanak bukne kao vulkan. Hary uzdigne obje ruke kao na pobjedničkom olimpijskom postolju, izbaci kukove, iz mesnatog topa ispred njega obilno šikne vrela bijela lava i u duginoj paraboli bljesne ka izazivačici. Ona je zapanjeno otvorila usta gledajući čudovišni mlaz koji je sukljao, nadirao. Na trenutak ih je povezivao, naizgled čvrst i blještavo bijel poput Starog mosta, a zatim je eruptivna izlučevina zahvati po licu, vratu, ramenima, udari u prsa, oblijepi grudi i zalijepi po trbuhu kao da netko zidarskom lopaticom nabacuje grudve griza na mlijeku. Ionako nestabilna, ona bi odbačena metar unazad, te se preturi na leđa. Uljepljena rastezljivom melasom grčila se na šljunku ravnog krova poput vampira koji se raspada i topi opržen sunčevim svjetlom.

Povučen onim što je izjurilo iz njega, raspamećen kao gromom ošinut, Hary zaglavinja ka naprijed. Izgubljeni centar za ravnotežu nije se povratio, a oslabljene noge ga nisu mogle držati, te se on spotakne preko ruba prozora i raširenih ruku poleti u ambis.









Ljepotica se prene. Ležala je nastranu okrenute glave, licem na prljavom šljunku. S mukom odlijepi tjeme od podloge. S još većim naporom izvije se i uzdigne na lakat. Dlanom otare lice i otrese ruku. Osovi se na koljena. Skupljenim prstima isčisti ljepljivu smjesu iz udubina očiju. Zbunjeno je popravila odjeću, nesvjesno razmazujući sve što se cijedilo po njoj, a zatim kao naglo probuđena pogledala oko sebe. Na prozoru, gdje je do maloprije vidjela Harya, nikoga nije bilo.

Teturavo se uspravi na noge i tek tada ga spazi: visio je na jednoj ruci ispod prozora zabivši prste u njegov rub kao mačje kandžice, dok se daska za koju se držao polagano odvaljivala, gaće mu se smotale oko koljena, a hlače mu spale oko gležnjeva.

- Zbogom, Hary - dobaci mu ona, okrene leđa i cikcak glavinjajući zaputi se k izlazu s krova.

Jedva dišući, blijed i uzdrhtao, dok su mu krupne kaplje znoja izbijale na čelo, Hary je polako pomicao slobodnu ruku ka džepu ogrtača. S dva prsta izvuče mobitel, obujmi ga i palcem otipka neki broj. Tren kasnije je vikao u sičušnu rupicu mikrofona, a ždrijelo svjetlika ispod njega je poput rezonantne kutije pojačavalo glas da je odzvanjao preko cijele uže gradske jezgre:

- Ante! Mate! Jerko! Upooooooooomoć!




nastavak

Post je objavljen 05.01.2006. u 03:41 sati.