Joj koliko dugo vremena je prošlo otkad nisam napisala par riječi, joj moj maleni je vec velik diječak, kako vrijeme leti ja ga gledam i mislim u sebi gdje je ona mala bespomoćna beba koja me treba svakog trenutka, gdje je onaj mali čovječuljak koji tek treba da upozna svijet, a sada paf, moj dječak je veliki, trči, zove, priča, sve ono sto sam sanjala, i dragom Bogu zahvaljivala dobila sam .
Tek sad gledajući svoje dijete shvaćam kako je život kratak, kako je život krh, i kako stvarno ali baš stvarno treba živjeti život punim plućima, sjećam se sebe kao 18 godišnjakinje, ma čovječe nije mi bilo kraja, bit je bilo izaći vani dobro se zabaviti, lijepo se obući i to mi je bio cilj, joj kako mi je mama dosađivala tada s pričama nemoj ovo,nemoj ono, pazi kako se ponašaš.... i tako u nedogled, a sad
sad mi je mama doslovno najbolja prijateljica, za svaku glupu sitnicu je zovem; mama što sad , mama kako sad.... da ...da ..a prije daj mama pusti me na miru.
Da da kako se život nekako vrti u krug, da, tek sad riječi mame imaju smisao, tek sad znam zašto mi je govorila dobro se obuci, zima je vani, nemoj dugo ostati, pazi što radš , pamet u glavu, da sad to tek shvaćam ,tek sad kad sam i ja majka kad i ja svome djetetu želim samo najbolje u životu ,da jedom misli o svojoj majci da ona mi je željela samo dobro.
Post je objavljen 04.01.2006. u 22:03 sati.