Ova noć bila je veoma plodonosna za mene...prepuna snova...već dugo nisam sanjala,bar ne ništa lijepo...U posljednje vrijeme san mi dolazi kao nešto što moram,a mrzim...mrzim jer ne mogu usnuti do kasno u noć pa se budim kada je sunce već visoko na obzoru i tako mi prolaze dani..U noći prije ove Mjesec je bio prazan pa je i to pridonijelo.Znam da većina bolje funkcionira kada našeg dragog Pratitelja nema na vidiku,ali ja se uz Pun Mjesec osjećam bolje...
Odlučila sam ovdje opisati jedan od svojih noćašnjih snova...U mom gradu postoji mjesto koje ja nazivam svojom Međuzemljom.Mnogi moji sugrađani vjerojatno svakodnevno prolaze onuda no nemaju vremena niti volje osvrnuti se i otkriti njegovu ljepotu.A to mjesto je uistinu čarobno...prelijepo...pogotovo noću...beskrajan park okupan mjesečinom,borove grane šumore svoju pjesmu,njišu se na laganu povjetarcu,nigdje ni traga drugom ljudskom biću...Taj park opasan je niskim zidićem u čijim pukotinama niče trava,a uska cestica razdvaja ga od visoke kule koja se ponosno uzdiže u niskoj travi...
Kada stojim na tome mjestu,pogleda uperenog u tamnomodro nebo i okrugli Mjesec,osjećam se sigurno,neopisivo mirno i ispunjeno...To je moja Međuzemlja,nešto prekrasno,vilinsko,nestvarno,nešto što nikakva ljudska mašta ne bi mogla dočarati bolje no što je to priroda učinila...
I noćas sam usnula san...O mojoj Međuzemlji....bile smo tamo...Marilyth,Lola i ja...i bile smo sretne...bile smo nešto poput druidesa...Lagani povjetarac raspršivao je Marilythinu dugu kosu svuda uokolo nje,ona ju je obavijala i prelijevala se preko golih ramena..Marilyth je sjedila u sjeni jednog čempresa i otpuhivala prašinastu haljinicu jednoga maslačka...Lola je,kao i obično,veselo trčkarala uokolo,bijela haljina gubila se u travi i ponovno iz nje izvirala,a Lola je pjevala neku svoju pjesmu glasom pravog slavuja...U ovom trenutku uspela se uz deblo jednoga stabla...U krošnji je ugledala gnijezdo i morala je udovoljiti svojoj znatiželji...ah,draga Lola...
A ja...Ja sjedim na niskom zidiću i gledam svoju kulu...ona stoji tamo sama..ponekad u životu i ja stojim sama i koliko me god ta pomisao ponekad činila tužnom sada znam da je to ono što želim...sama prolaziti kroz svoje bitke kako nikoga ne bih mogla kriviti za svoje poraze...nikoga osim sebe...i osmijeh olakšanja mi zatitra na licu...
Ustajem i sjedam u rosnu travu pokraj Marilyth...Lola silazi sa stabla i pridružuje nam se...ustajemo i hvatamo se za ruke...plešemo..baš poput pravih šumskih vila...jer mi to i jesmo...mi smo vile u mojoj mašti...i ljepo nam je dok smo tamo...tamo smo nedodirljive...
The days were brighter
Gardens more blooming
The nights had more hope
In their silence.The wild was calling
Wishes were whispering
The time was there
But without a meaning
Away,away in time
Every dream's a journey away
Away to a home away from care
Everywhere's just a jpurney away
love
Aura
Post je objavljen 02.01.2006. u 16:45 sati.