Probudio sam se malo gladan. Tako to bude. A poruke i čestitke na sve strane. Dolaze SMS-om poput live streaminga, napadaju s televizije, izlaze iz usta prolaznika i poznanika. Svi si čestitamo što smo preživjeli i stavili točku na sve propuste, omaške, probleme...sve smo to ostavili staroj godini. Svi dugovi, svađe, nevjere, prijevare, lopovluci dobili su arhivski broj 2005.
A vidi vraga, probudimo se prvog dana u godini i zapahne nas ustaljeni zrak te arhivske građe. Sve što smo imali, i dobro i loše, kroz vremensku rupu na prijelazu godina uvuklo se za nama i u ovu, tzv. novu godinu. Ništa nije riješeno! Unatoč tome što smo si poželjeli sreću i svih ranijih godina.
Ljudska kreativnost svojim još neistraženim potencijalima naučila nas je trikovima za savladavanje vlastitih slabosti. Izmislili smo fraze, obvladali personifikacijama, i poigrali se riječima kako bi prikazali nevidljivo, objasnili nobjašnjivo i izrazili neopisivo. Poklopac svemu je pitanje koje već poprima obrise teorema: Što je pjesnik svojim riječima htio reći? U svemu postoji skriveno značenje, u svemu postoji misao vodilja...
Danas ujutro, oko podneva, probudio sam se uz nečije čestitke i želje za novu godinu. I onda mi se mali nemirni filozofski crv uzrujao i počeo sortirati. Nepoznanica je bila – gdje su u svim tim lijepim željama ljudi?
Već dugo pričamo o djeci koja sjede za računalima od malena što im “izaziva manjak socijalizacije, donosi višak iskvarenog rječnika i potpuno otuđenje od ljudi oko sebe a posebno od sebe samih”.
Pričamo zatim o sebi samima u sprezi s visokim tehnologijama, “ne znamo razgovarati bez telefona, mobitela i maila, automobilom idemo u trgovinu 100 metara dalje niz ulicu, za svaki rad imamo mali stroj koji nešto čini za nas, otuđili smo se od normalnog ljudskog kontakta, otuđili smo se od čovjeka”.
Da sad ne izmišljam dalje, ja ne mislim da je zaista tako, ali mnogi veliki dušebrižnici smatraju da je moderno doba prepuno otuđenja po kojima smo sve manje ljudi. Jedino što nije tehnološki 'nabrijano' su naši mali kreativni umovi koji kroz razne vidove izražavanja donose privid naše vlastite srdačnosti, druželjubivosti i ljubavi prema svim ljudima svijeta, daju nam osjećaj da imamo dušu. Poezija, književnost... čestitke, pozdravi želje i poruke! To je još jedino ljudsko što je ostalo u nama i to tehnologija nikad neće nadomjestiti. Pa makar svoje želje poslali i mailom.
Tako sam našao sebe također zarobljenog u tom podmuklom otuđenju od realnosti. Kao što su kletve i prokletstva nekad davno u povijesti mogle nekome iz minute u minutu zagorčavati život tako i danas nesvjesno ispaljujemo salve pozitivnih želja o obliku fraza-projektila. Bojevi učinak takvih projektila je nepoznat, gotovo uvijek nevažan i baš nas briga za njega. Uglavnom, smatra se to pitanjem dobrog ukusa, ljubaznosti, pristojnosti, jednostavno... ljudskosti. I sad dolazimo do zapleta. Jednom davno, davno prije netko je, na primjer, izmislio jednu zanimljivu frazu: Sretna ti nova godina! Ova besmrtna kratka rečenica održala se do danas to se vjerojatno nikad neće promijeniti. Rečenica je to koja je najmanja čestica kreativnosti; koju toliko trošimo da nismo ni svjesni njene besmislenosti; koja je univerzalna zamjena za nedostatak nekoliko praktičnijih riječi i uhodanu tromost naše ljudskosti. Jeste li rekli kome 'Stretna ti nova godina'? Koliko puta?
I ja sam to izgovorio stotinu puta, možda i više. Zadovoljio sam sve zahtjeve ljubaznosti i bontona, pri tome se široko nasmiješio, zamotao sve u srdačni zagrljaj i pričvrstio s po jednim 'cmok' kraj svakog uha. Forma je zadovoljena. Udijelio sam dijelić svoje ljudskosti, barem misleći da je tako, ili bolje reći, ne misleći apsolutno ništa. Otuđenje i izgubljenost u frazama koje nemaju podlogu u realnosti. Nova godina je postala osoba koju okitimo ljudskom osobinom – srećom. Izgovaramo to ne zbog onoga kome gledamo u oči već zbog sebe, dajemo sebi tako lijep osjećaj darežljivosti i nesebičnosti.
Nova godina nije nešto što će samo po sebi donijeti pregršt 'goodiesa' samo zahvaljujući nečijim željama. Nova godina je vremenski period od 365 dana u kojem je uredno upakirano sve što smo kao ljudi stvorili u onoj godini koju sad nazivamo starom, kao i u svim onim godinama prije njih. A za svaku godinu dobili smo pregršt želja o sreći i bogatstvu. Ni jedna od tih želja se nije ostvarila. Barem ne iz čista mira.
Sramim se malo kad nekome poželim puno novaca... figa u džepu, jer ostavljam dojam velike brige za nekoga, znajući pri tom da unatoč tome novac neće padati iz oblaka baš u njegovo dvorište.
Sramim se malo poželjeti nekome puno zdravlja kad vidim da puši dvije kutije dnevno, ne kreće se, živi u prljavštini i jede sve što bi makar malo moglo biti štetno.
Sramim se čak poželjeti i puno sreće, kad znam da on ništa neće učiniti da bi je postigao.
Jednom sam prijatelju iskreno i srdačno poželio puno zdravlja u novoj godini. Njegov me odgovor iznenadio:
- Hvala ti na toj želji. Ipak, pogledaj malo kako izgledam i kako živim i što radim. S godinama sam propao. Nema ti za mene zdravlja, ni u novoj ni u slijedećih nekoliko godina. Ipak, shvatit ću kao da si mi poželio dovoljno razboritosti da nešto napokon učinim za svoje zdravlje.
I tada sam si preveo jednu malo dorađeniju želju.