Mislim da je jedan od najgorih osjećaja osjećaj kamena na srcu. Pa kad ih se još nađe tri odjednom, onda je zaista teško. Nekako mislim da je to moja sudbina. Imati uvijek barem jedan kamen na srcu kojeg onda moram micati. I u tome vidim izazov. Možda djelujem mazohistički, ali nema ljepšeg osjećaja nego li osjećaja nakon što je kamen pao.
Od moja tri kamena, palo ih je jedan i pol.
Kamenje predstavlja poslovne „probleme“. Nakon što sam donijela odluku o novom poslu, a trajalo je to danima i danima, prvi kamen bio je reći jednoj firmi da sam se odlučila za drugu. Kvragu, cijeli taj dan provela sam uvježbavajući govor kako bi to ispalo fer i u redu i bez nekog lošeg raspoloženja. Prošlo je brzo i bezbolno naravno. Ništa od mog govora nije upalilo jer sam došla, rekla da sam izabrala drugu ponudu, zahvalila se na pruženoj prilici i to je to. Kvragu, nekad bih željela da ne govorim sve izravno. Možda bi drugim bilo lakše.
Odlično, jedan kamen je pao.
Uh, sada je već mrvicu lakše, ali ostaju još dva. Drugi kamen je dobivanje pismene potvrde od druge firme za koju sam se odlučila da će oni zaista mene uzeti i pripremiti mi ugovor na neodređeno. To je trebalo biti isti dan. Međutim, ta druga firma je malo kasnila i pismenu potvrdu sam dobila tek danas. Ne želim opet prolaziti ovaj osjećaj koji sam imala ova dva dana. Jedne odbila, a drugi odjednom zašutili. Već sam se vidjela na vratima prve firme kako im govorim da sam pogriješila i da sam ja zapravo željela kod njih raditi :))))). Ma nikako oni ne bi pomislili da sam luda :)))))))))))))).
Ali eto, neće biti potrebe za time. Dobila sam posao šefa. Juuupiiiiiiiiiiiiiiiiiii!!!
OK, to je samo pola kamena jer tek drugi tjedan potpisujem ugovor o radu, a dok ja nemam potpis ipak neću vjerovati. Što je sigurno, sigurno je. Uvijek sam bila Nevjerni Toma.
Eeeeeeee, onda dolazi na red treći i najveći kamen. Dati otkaz. Već sama sebi u glavi slažem govor, ali, znam, opet ću doći pred šefa i jednostavno reći: „Ja idem“. Bez uljepšavanja, bez slatkorječivosti. Znam sebe. No, jedva čekam prelazak. Nestrpljiva sam pred novim izazovima.
Umjesto da se potpuno prepusim blagdanskom raspoloženju, ja već nekoliko dana u glavi kombiniram i razmišljam o poslovima i što i kako napraviti. Umorila sam se. Zbilja jesam. Iscjeđena sam psihički i ne mogu dočekati onaj dan kada će i treći kamen pasti i kada ću moći reći: „Pa kvragu, zaslužila sam sve to!“
I primjećujem da riječ „kvragu“ koristim malo previše :)
Post je objavljen 30.12.2005. u 10:23 sati.