Odlučiti nije bilo teško... nekoliko dana godišnjeg provesti ću tamo...
Vratit ću se u onu staru ulicu...
Koja je bila 'moja' ulica... godinama...
Više nije...
Spremila sam stvari i krenula...
U trenutku kada sam iz tramvaja zakoračila na snijeg, shvatila sam da mi čitav taj moj nekadašnji život nedostaje daleko više nego što mislim svo ovo vrijeme...
Sve je ostalo isto...
Kao pred dvije godine, kada sam posljednji put koračala tom ulicom smatrajući je 'mojom'. I koračala prema onome što je tada bio moj 'dom'.
Čak je i snijeg bio tu...
Vratilo se odjednom bezbroj onih malih uspomena...
Na sve što se odvijalo u meni dok sam svakodnevno prolazila njome. Na ono tko sam bila tada. Na moj nekadašnji život.
U jednom trenutku bilo je previše, previše tih uspomena. Da sam mogla samo zamahnuti rukom i otjerati ih od sebe, učinila bih to. Osjetila sam tugu.
A u meni je rasla samo jedna misao... 'zašto TADA nisi cijenila svaki trenutak svog života, zašto si pustila toliko vremena da nepovratno iscuri?'
Snijeg na ulici išaran je stopama... Tisuće otisaka u snijegu...
Tragovi ljudi koje ne poznajem. Sve sami novi i nepoznati ljudi. Pitam se koliko sam i sama puta u životu prošla tom ulicom i ostavila trag u snijegu... da bi se otopio već slijedeće minute, sata, jutra, proljeća...
Da bih ga onda ostavila ponovno...
I ponovo...
I onda sam jednog dana jednostavno odlučila... da želim svoje tragove ostavljati u nekoj drugoj ulici, u nekom drugom gradu... koračajući prema nekom novom domu.
Nisam tada planirala svoj život ovako, imala sam točno jedan 'dom' na umu. Koji se vrlo brzo otopio poput ovih otisaka u snijegu. Ne baš slijedeće minute, sata, jutra, proljeća... Ali svakako prebrzo, jer planirala sam koračati kroz snijeg prema njemu svake, baš svake slijedeće zime u životu...
Međutim, ove zime koračam nekom novom ulicom...
Ulicom koja nije prekrivena snijegom (barem ne zasad), ali zato je daleko bliža moru...
Uostalom, osjećam da mi više nije potreban snijeg... da bih imala osjećaj da ostavljam trag...
Osjećam da sada ostavljam trag koji se neće otopiti poput mojih prošlih života.
Zato što pokušavam živjeti život najviše što mogu, širom otvorenih očiju... zato što ne želim jednog dana proći istom ulicom i pomisliti 'da sam barem tada više cijenila svaki ovaj korak, svaki kutak ovog grada, svaki svoj dan, minutu, trenutak...'
A sada, sada ću izaći u snijeg, i još jednom proći ovom ulicom samo zato jer me veseli to što sam ponovno ovdje, pa makar i na kratko... i pustit ću da me preplave uspomene...
Suludo?
Možda malo.
Dobro, možda čak i puno.
Ali... možda uopće nije...
Jer... bilo je lijepo biti student u ovom gradu...
Post je objavljen 28.12.2005. u 14:14 sati.