Volim zvuk flaute: prekrasno je cuti ga kako se polagano priblizava izdaleka, a i kad netko svira u blizini i potom se udaljava, sve dok sasvim ne utihne.
Nema niceg carobnijeg od muskarca koji uvijek sa sobom nosi flautu kad nekamo izjase ili ide pjesice. I premda mu je flauta zataknuta u halju i zapravo je ni ne vidite, drago vam je znati da je tu.
Osobito volim cuti kad se poznati napjevi izvode na flauti. Jednako je tako ugodno kad u zoru, na svom uzglavlju, nadjete flautu gospodina koji vas je posjetio; on smjesta salje glasnika da mu donese instrument i kad ga pomno umotate i predate ga, tad izgleda poput otmjenog jutarnjeg pisma.
Svirala s trinaest cijevi prekrasna je kad je zacujete u kociji u noci obasjanoj mjesecinom. Doduse, velika je i nezgrapna za sviranje - kakvo samo lice ljudi nacine dok pusu u nju! Ali i s obicnom flautom moze se vrlo neskladno izgledati.
Frulica je glazbalo vrlo prodorna zvuka, a od jesenjih kukaca najvise podsjeca na dugonogog zrikavca. Strahovito pisti, osobito kad se lose svira, i nije vam drago da ste u blizini. Sjecam se jedne svecanosti u Kamu, dok muzicari jos nisu bili izasli pred Njegovo Velicanstvo. Cula se svirka flauta iza stabala i bas sam pomisljala kako je to prekrasno, kad se odjednom pridruzise te svirale. Zvuk im je postajao sve ostriji i piskaviji, sve dok se svim damama, cak i onima cija je kosa bila najljepse dotjerana, nisu pocele dizati vlasi na glavi. Tada je povorka dosla pred Cara, a svi gudaci i duhaci instrumenti zasvirali su u skladnom jednoglasju.
ss.mns.120.
Post je objavljen 21.12.2005. u 23:39 sati.