Na prvi pogled sve je bilo divno... spontano buđenje...
Vidim, onako iz kreveta, sunčan je dan... znači, danas napokon izlazim sa sunčanim naočalama i ne moram brinuti tko me gleda ili ne...
Kakvo zavaravanje same sebe...
...ali važno je to da kada ih nosim – imam osjećaj da svijetom prolazim kao veliki anonimus, kao bilo tko - i to mi je divno... Realno gledano, to uopće nije istina, jer tko me poznaje, prepoznat će me i s njima i bez njih, ali sama imam osjećaj da sam neprepoznatljiva...
Problem koji moje naočale još uvijek nisu u stanju riješiti (morat ću na proljeće kupiti još jedne u te svrhe), je onaj kako da ja sama ne prepoznajem neke ljude koje srećem...
To bi bio pravi pothvat...
Dakle, bilo bi lijepo da ujutro mogu izaći iz stana i otići na posao, prošetati gradom... a sve bez straha da će me sustići neki duhovi prošlosti...
I da će se napokon dogoditi trenutak kada ću se sresti s njime... face-to-face...
To je jedan od mojih većih strahova u životu... Jedan od najvećih...
A jednom ću se, znam sigurno, i s tim strahom morati suočiti.
Već je gotovo nevjerojatno to da živimo u istom gradu i nismo se sreli niti jednom dosad.
Premda, vjerujem da on razmišlja o naočalama koje te čine nevidljivim mnogo češće od mene. I u nedostatku istih, vjerujem da pokušava zaobilaziti dijelove grada u kojima me može sresti. Ja ne idem tako daleko. Ja se krećem. Meni to savjest dopušta. Njemu sigurno ne...
No, nečemu me život naučio – dok god očekujem nešto i o tome razmišljam – neće se dogoditi.
Zato će taj susret vjerojatno uslijediti jednom, kada budem u svom najgorem izdanju izašla do najbližeg marketa po mlijeko za kavu, kose svezane u onaj poluraščupani rep, u sklepanoj odjeći 'za-po-doma' i s onom jadnom bijelom vrećicom koju unatoč tome što je tako jadna moram platiti pola kune...
I dok budem nervozno mahala tom vrećicom u hodu, i nastojala čim prije stići do ulaza u zgradu, da me nitko, baš nitko na svijetu ne vidi, i dok mi u glavi bude samo misao o tome kako moram popiti kavu odmah, odmah, odmah...
...ispred mene će se naći to lice, to tijelo, taj glas, taj pogled, taj osmijeh... sve to o čemu i dalje sanjam, ali u stvarnosti nije prisutno...
Pokušat ću, poznajem sebe, skočiti preko neke ograde u najbliži grm u nadi da me možda nije snimio, pokušat ću pogledom iskopati rupu u podu da se zatrpam u zemlju, pokušat ću pomoću formula iz crtića nestati s lica zemlje...
Ali unaprijed znam – ništa neće pomoći...
Morat ću stati pred njega i reći 'Hej, pa to si ti!'
Morat ću sakriti ruke u džepove da ne vidi da se tresu...
Morat ću ukočiti cijelo tijelo da ne vidi da drhtim...
Morat ću izbaciti mlijeko iz vrećice i vrećicu staviti na glavu da ne vidi da se u očima skupljaju suze...
Morat ću ušutjeti nakon te prve rečenice da ne osjeti podrhtavanje glasa... (ionako ne bih imala što reći, osim jecaja)
Morat ću mu još jednom pružiti to zadovoljstvo da vidi kako sam slaba i kako se gotovo ništa nije promijenilo iako se zemlja okrenula oko sunca za gotovo cijeli krug...
A on?
On će morati još jednom svojim licem razvući onaj osmijeh koji kaže 'Tako sam skuliran, bejbe, baš mi je drago da te vidim'.
Morat će se zapitati ne 'čitam' li ga ispod tog osmjeha, kao što sam ga oduvijek čitala (i to je bila njegova najveća noćna mora)...
Morat će ostati na mjestu iako bi želio nestati kao i ja...
Morat će postaviti onih par uobičajenih pitanja o tome kako mi ide u životu...
A već u slijedećem trenutku će zažaliti što je pitao, jer odgovor zna, zna ono što ću reći (da sam dobro), i znat će da ne govorim potpunu istinu, znat će da nisam sasvim dobro...
Morat će gledati u one iste oči koje izbjegava mjesecima, morat će vidjeti mene...
I otići ćemo... svatko svojim putem... kako smo i došli... jer, zaista, više nemamo ništa zajedničko osim prošlosti...
Ne znam kako, kuda i kamo će on otići...
Ali ja ću otići kući, isključiti telefone, isključiti čitav svemir, i zatvoriti se u onu rupu u sebi, u rupu u kojoj skrivam priču o nama, priču o sebi...
I onda ću satima bezglavo tumarati tom rupom, prevrtati uspomene, ...
...i znam da će u jednom trenutku proći...
Jednog lijepog sunčanog, ili ne, jutra, probudit ću se, i više neće biti važan on. Više neće biti važna prošlost. On, kao i 'mi' koji odavno ne postojimo kao 'mi', već samo kao 'on' i 'ja' na udaljenim dijelovima grada...svemira... sve će to postati samo i isključivo prošlost...
Zaslužujem to! I čvrsto vjerujem da će biti tako, i nikako drugačije! A do tada... do tada ću vjerovati...
...u to da sam prekrasna osoba...
...u to da postoji i za mene netko...
...u to da je samo pitanje vremena kada ćemo se pronaći...
...u to da imam snage izdržati sve ovo...
...u to da je ovo vrijeme za mene, za to da se razvijem u daleko bolju osobu, i da se tako poštedim mnogih kretanja po istim (pogrešnim putevima)...
...u to da tek sada učim što to znači davati ljubav i onda kada je ne primaš kako bi želio primiti je...
...u to da se sve u životu dešava s nekim razlogom, možda nejasnim u ovom trenutku, ali postoji dan kada će taj razlog postati jasan... toliko jasan da ću ga moći pročitati u odrazu sebe u ogledalu, na licima ljudi oko sebe... toliko jasan da će pisati i na mjesecu...
...
Moram priznati, neka su me razmišljanja koja čitam na blogovima vratila u one dubine u meni u kojima postoji još mnogo boli...
Na prvi pogled, bila sam ljuta... zato što ljudi govore riječi koje bude strahove koji postoje u meni a ne želim ih gledati, živjeti... zato što prizivaju moju prošlost, zato što govore o nečemu što sam sama osjetila ne tako davno...
A onda... neki mir... sad već znam... prošla sam to već tisuću puta...
...sve to što budi one teške emocije u meni, tu je da mi pomogne zaliječiti stare rane...
...nakon što ih svaki puta iznova probudi, izvuče ih na površinu, natjera me da ih gledam, da ih dobro pogledam, osjetim, doživim...
...naučim nešto novo o sebi... naučim da sam zaista mrvicu snažnija... da polako opraštam... da je strah u meni malo manji... da idem naprijed...
I da je svaki dan u životu dragocjen, i ako ne iskoristim baš ovaj dan, jednog dana će mi nedostajati... baš taj jedan... dva... 30... stotine... godine...
...i kako ću tada reći sebi da nemam to vrijeme zato što sam ga potrošila na ljude koji su odavno odlučili nestati iz mog života... i mirno se pogledati u ogledalo... bez grižnje savjesti... ne, to neću moći...
Zato... bio je ovo predivan sunčan dan... iako je sada noć... ali i noć je lijepa... nebo je posuto zvijezdama... barem u mom gradu (eto još jednog razloga za sreću)...
...i to što sam na kratko (a to je relativan pojam, ali nije važno) zaronila u tugu i prošlost, to je bilo samo zato da dođem do ovog... da zaključim da je ovo bio predivan dan...
...i da me za nekoliko sati čeka još ljepše sutra...
Post je objavljen 20.12.2005. u 01:59 sati.