Nisam mogla vjerovati da, prolazeći pokraj jedne najobičnije kante za smeće, one kakvu srećete (odnosno, "sresti kantu za smeće" je malko čudan izraz, ali u pomankanju volje za traženjem adekvatnije riječi, zadovoljit ću se ovom) svaki dan, razmišljajući usput o smislu života i onim manje zahtjevnim stvarima (gdje i s kim na doček Nove godine i što obući), koje se uglavnom pokažu zahtjevnije nego što bi se na prvi pogled zaključiti dalo, da je moguće (ukoliko ste zaboravili početak rečenice, a ne da vam se vraćati par redaka poviše, danas je vaš sretan dan, jer sam dobre volje-da, i to je moguće ;)) pa ću vam ponoviti početak, koji glasi: "Nisam mogla vjerovati da, prolazeći pokraj jedne najobičnije kante za smeće, one kakvu srećete (odnosno, "sresti kantu za smeće" je malko čudan izraz, ali u pomankanju volje za traženjem adekvatnije riječi, zadovoljit ćemo se ovom) svaki dan, razmišljajući usput o smislu života i onim manje zahtjevnim stvarima (gdje i s kim na doček Nove godine i što obući), koje se uglavnom pokažu zahtjevnije nego što bi se na prvi pogled zaključiti dalo, da je moguće ..") dakle da je moguće, uz razmišljanje o smislu života i onim manje zahtjevnim stvarima (gdje i s kim na doček Nove godine i što obući), koje se uglavnom pokažu zahtjevnije nego što bi se na prvi pogled zaključiti dalo, zapravo ne razmišljati o ničemu, i na taj način dopustiti dijelu mozga, onom koji ne razmišlja o smislu života i onim manje zahtjevnim stvarima (gdje i s kim na doček Nove godine i što obući), koje se uglavnom pokažu zahtjevnije nego što bi se na prvi pogled zaključiti dalo, da se opusti, ode takoreć na pašu (iako mi nikad nije bio jasan izraz u kojem se govori o mozgu koji je na paši i očito jede travu, jer ne razumijem zašto bi se pobogu mozak hranio travom kad je dotična siromašna energijom koju mozak treba, i potrebno mu je praktički više energije da razgradi celulozu iz travke od energije koju bi eventualno time dobio, a također ne razumijem kako to mozak pase kad nema usta kojima bi to mogao raditi, nema čak ni surlu, ni zube, ni kljove, ni želudac i predželudac i postželudac koji bi to razgrađivao, ni crijevo ni probavne sokove i zbog svega toga stvarno ne razumijem zašto bi mozak uopće poželio otići na pašu pa da ga ja mogu velikodušno tamo pustiti, ali obzirom da to nije ni bitno za ovu rečenicu, ostavit ćemo to trenutno po strani), da odlebdi u pahuljaste i fluffy-izgledajuće oblake (koji izgledom varaju jer ekšli nisu fluffy nego su opaki i pokvareni jer, nakon što se iz, recimo, aviona baciš na te "fluffy" oblake, otkriješ da su prozračni, preprozračni pa ljosneš s njih ko kruška, makar ne razumijem ni tu foru s "pasti ko kruška" jer, na kraju krajeva, voćka koja je postala poznata po svom padanju je jabuka koja je ljosnula Newtonu na glavu, ali možda je jabuka izgnana iz svijeta usporedbi zbog one odlučujuće scene u mitskom rajskom vrtu kad je Eva, na nagovor zmije, uzela jabuku, koja, zapravo, po nekim tumačenjima uopće nije jabuka nego plod znanja i onog ostalog, a plod je, kao što je dobro poznato, svaka sjemenka omotana ovojem koji porijeklo vuče od plodnice, što bi, ukratko, značilo da je "plod znanja i spoznaje" možda bila banana (da, i to je plod) ili grah ili šipak, ali ni to nije bitno, pa nećemo o tome, jer i tako je "pasti ko kruška" u ovom slučaju pogodan izraz jer se kruška (ako je zrela) rasgnječi kad padne, a to i je poanta, jer nakon pada iz aviona, kroz navodno fluffy oblake, dotična od oblaka prevarena individua ima velike šanse da završi na nekom asfaltu ili sličnoj tvrdoj podlozi morfološki vrlo podsjećajući na razgnječenu krušku, ili još bolje, lubenicu, jer je lubenica crvena, a kruška nije, ali nećemo sad u detalje, jer oni, kao što sam već napomenula, ionako nisu bitni za ovu misao) i da, u tim zamišljenim nebeskim prostranstvima blaženo caruje (makar je to isto malo škakljiva izjava, jer mozak ne može biti pravi car, kad, uz to što nema usta, ni surlu, ni zube, ni kljove, ni želudac i predželudac i postželudac, ni crijevo ni probavne sokove, mozak, naime, nema ni glavu na kojoj bi stajala kruna, ni ruke u kojima bi držao žezlo, a to su, po nekima, obilježja careva, pa tako mozak ne može carevat, iako, u kršćanskoj religiji, car (točnije, kralj) ne mora imati sve to, nego jednostavno dobro srce kojim vlada kraljevstvom nebeskim, a ovo je ionako kraljevstvo nebesko jer je među oblacima i u zraku, ali mozak nema ni srce, pa je i po tom kriteriju zapravo vrlo upitan vladar, ali ovim se ne treba zamarati jer nije ni bitno) i na taj način, nesvjesno, ili bolje rečeno -podsvjesno (ako se tako mogu izraziti, jer nisam točno sigurna gdje je granica svijesti, i što je ispod nje, a što iznad, ali recimo da sam ispod svijesti ovo zaključila, dok sam prolazila pokraj jedne najobičnije kante za smeće, one kakvu srećete (odnosno, "sresti kantu za smeće" je malko čudan izraz, ali u pomankanju volje za traženjem adekvatnije riječi, zadovoljit ću se ovom) svaki dan, razmišljajući usput o smislu života i onim manje zahtjevnim stvarima (gdje i s kim na doček Nove godine i što obući), koje se uglavnom pokažu zahtjevnije nego što bi se na prvi pogled zaključiti dalo) shvatila da je jedna rečenica zapravo vrlo RASTEZLJIVA.
=)
Post je objavljen 19.12.2005. u 15:42 sati.