nisam od onih kojima je uzrečica: "od sveg posla najgore je raditi!" životni moto. rad moju sanjarsku stranu ličnosti drži čvrsto prikovanu za zemlju i ne dozvoljava joj da odlebdi nekamo put oblaka, da se raspline u nekim nepoznatim visinama gdje je veliko plavetnilo i san i stvarnost.
u 48 sati spavao sam sat i pol, poslijednji puta prije nekih 34 sata. izgledam kao dječiji crtež, kao nakaza iz horor filma, kao djevojačka nočna mora.
posljednjih dvanaestak budnih sati uporno izbjegavam susrete s ljudima, jer sam u "stanju" kada mojim postupcima, umjesto umorne svijesti, upravlja bezkompromisna brutalna podsvijest.
plašim se da bih nekoga mogao povrijediti istinom.
legao sam u krevet, zatvorio oči, pustio da sviraju neke laganice s kraja osamdesetih i čekao da me u svijet snova povedu neka lijepa nestvarna bića nalik vilama iz Jacksonovih Gospodara prstenova...
ali nisu se pojavili, ni vile, ni vilenjaci pa čak ni nakaradni likovi iz bolesne mašte izopačenog scenariste horora "B" produkcije. sanjare, očigledno, nitko ne može odvesti u snove ako nisu sposobni otići sami.
pomislih, nakon polusatnog buljenje u igru svjetlosti i sjenki na plafonu sobe, hajde da načoketam post... tek toliko da pokažem sebi da još sam tu i da još mogu pogađati slova po plutajućoj tipkovnici.
i trebalo mi je vremena da napišem ovih par redaka, i trebat će mi još toliko da ispravim tipfelere. koliko će mi trebati da shvatim čemu taj post...
Post je objavljen 14.12.2005. u 04:26 sati.