Ove subote mi je pao mrak na oči... Doživjela sam nešto zbog čega se čovjek ozbiljno počne pitati želi li imati djecu u ovakvim vremenima ili ne. S druge strane, možda mi samo idu godine pa na život počinjem gledati iz druge perspektive...
Dakle, naš dragi prijatelj je konobar u jednom malom kafiću na Trešnjevci. Posla ima uglavnom radnim danima jer je taj kafić među onima koje srednjoškolci tretiraju poput školske kantine, a stariji u njega rijetko zalaze. Vikendom mu je pusto, pa nas je zvao da navratimo do njega. S obzirom da je moj dragi imao nekog posla pa je mogao doći tek kasnije, kuma i ja smo došle same. Bilo je oko devet navečer, nigdje nije bilo ni žive duše...
Odjednom upadaju tri djevojke, ako su imale 16 godina puno sam rekla. U svakom slučaju, ni jedna od njih nije bila punoljetna. Dvije su pridržavale treću koja je opako teturala... Ne mogu uopće opisati kako nam je grozno vidjeti djevojčicu pijanu ko letvu. Njezino je stanje doslovno bilo zabrinjavajuće - povraćala je svakih petnaestak minuta i ne samo da je u potpunosti izbljuvala wc, nego je bljuvotine bilo i oko separea u kojem su sjedile. Tada je naš prijatelj postavio pitanje zbog kojeg sam zaključila da sam nevjerojatno naivna jer mi tako nešto uopće nije palo na pamet:
- Jel' ona samo pila? Što je sve uzela?
Na trenutak je u društvu nastao muk. Jedna od njih počela se nelagodno smješkati:
- Pa nije... Mislim da je još nešto uzela...
- Što je uzela? - frend je bio uporan.
- Pa... Nekoliko bombončića...
Na to sam se nekako smrzla i uhvatila me svojevrsna panika. Čuli su se i komentari: "Ma ona to često tako...", "Ne poznajemo je mi tako dobro...", "Bit će sve ok...". Gledala sam sa stravom to dijete koje je kolutalo očima, klatilo se u polusvijesti i pitala se što se to sa današnjim mladima događa? Da stvar bude gora, poput tornada su uletili neki njihovi "prijatelji", dječaci kojima još ni brada nije počela rasti... Njih je cijela situacija dobro zabavljala, huškali su cure da idu dalje u "život"... Mala je htjela pobjeći, ponovno je počela povraćati...
Da ne duljim priču, naš prijatelj je klincima doslovno naredio da u 15 minuta osiguraju za nju nekakav prijevoz kako god znaju i umiju. Raspitivao se i za broj njezinih roditelja, no nitko mu ga nije htio dati. Naprotiv, cure su ga molile da to ne čini jer bi ona doma mogla imati frku, ne smije takva doći kući... Spominjao se loš brak njezinih staraca...
Bili smo očajni, pokušali smo ih nagovoriti da joj barem daju dovoljno vode da ne dehidrira. Još neko vrijeme su stajali ispred kafića dok je ona i dalje povraćala, a kad se malo primirila otišli su dalje. Šutili smo, mene je prolazila jeza... Nisam znala jesu li mene pregazile godine, pa mi nedostaje tolerancije, no nisam se mogla ni sjetiti jesam li ikada za takve stvari uopće imala toleranciju. Pokušala sam se prisjetiti jesam li ikada u njihovim godinama doživjela nešto slično, međutim ni jedna situacija mi nije padala na pamet. Sve što mi je prolazilo glavom su njezini roditelji, činjenica da u sebičnom rješavanju međusobnih problema vjerojatno uopće ne razmišljaju što se događa sa njihovom kćeri. Prate li uopće kada i u kakvom stanju se vraća kući? Što ta djeca uopće rade na ulici iza deset navečer, a očito i kasnije jer je kafić našeg prijatelja bio samo mjesto okupljanja iz kojeg su krenuli dalje...
Poput svojih roditelja počela sam izgovarati onu slavnu rečenicu koja mi je nekada toliko išla na živce: "U naše vrijeme toga nije bilo"... Ovakve situacije bile su izuzetak od pravila, imali smo pojedince koji su bili "dežurni" za gluposti, no danas mi se čini da to postaje špranca po kojoj se ponašaju. Na tulumima maloljetnika seksa ko u priči, bombončići se dilaju na svakom uglu, trava je već izašla iz mode... Strašno...
Post je objavljen 13.12.2005. u 07:38 sati.