Nakon dosta vremena ulovio sam malo vremena da ponovno nešto napišem. Posljednji dani bili su ludnica. Posao se pokazao najzahtjevnijim naravno na kraju, a i Ivonin dolazak je pretumbao dotadašnju kolotečinu.
Ovo sad pišem u vlaku za Kolkatu, na početku našeg puta, zapravo mini turneje po Indiji. No, da krenemo redom....
Pisao sam već da nas čeka to putovanje. Budući da sam radio i nisam imao vremena sve sam proučavat i slagat, otišao sam u putničku agenciju (jedinu u Jamshedpuru, ali dobru, uvjeravali me kolege). Međutim, iako kužim da je ta agencija OK za indijske standarde, za moje pojmove su bili katastrofa spori i neefikasni. Prvih tjedan dana nisu napravili ama baš ništa. Tek nakon što sam se ponovno nacrtao tamo, žena je išla sa mnom u svoj odjel željeznica saznati okvirne cijene vlakova do mjesta koja nas zanimaju. Ajme... Skužio sam tad kolko ima sati i podsjetio se gdje sam, pa sam krenuo sve sam proučavat (umjesto spavanja :).
Već prije rekoh da je sustav željeznica kompliciran na prvu loptu, ali isto tako je istina da kad ga jednom "provalite", lako možete saznati sve što vas zanima. Meni je najveće pozitivno iznenađenje bila iscrpnost službenih Internet stranica Indijskih željeznica. Lijepo možete saznat sve moguće vlakove koje vam pašu, vidjeti statuse svojih karata (ako su slučajno na čekanju), aktualno stanje i položaje vlakova. Ma, super iznenađujuće detaljno dobro.
Ali kak ćemo preživjet samu vožnju, pogotovo noćnim vlakovima, to ćemo još vidjet. Ak ništ drugo, očekujem tradicionalnu indijsku buku po vagonima, pa ne znam kolko će spavanje bit moguće.
No, da se vratim na agenciju. Rezerviranje željeznica i smještaja otezali su i odugovlačili do posljednjeg trenutka. I to nakon što sam im napravio i pripremio sve popise vlakova i hotela koji nam trebaju, s nekoliko alternativa. Na kraju smo uspjeli sve dobit, ne baš sve 100% kak sam tražio, ali da budem malo zločest, od koga je, dobro je... :)
Tako eto nas sada na početku naše turneje Kolkata-Varanasi-Khajuraho-Agra-Jaipur-Jaisalmer-Jodhpur-Udaipur-Delhi.
Ovo mi se čini kao dobar trenutak da pogledam unazad, nakon više od 3 i pol mjeseca rada u Indiji. Kad se sjetim prvog dana, šoka i nevjerice, i velikog pesimizma oko mog boravka ovdje, samo se lagano nasmiješim :) Sad mi se čini da su ti prvi dojmovi bili najviše plod neiskustva i neznanja, a ponajviše predrasuda. Valjda svakom na mom mjestu (a imam Ivonu odmah kao dobar primjer za usporedbu) bi prolazile slične stvari kroz glavu - strah od neke divlje, daleke egzotične zemlje. Ali kad se jednom čovjek ovdje pribere i opusti, brzo shvati da su ljudi svugdje prije svega ljudi. Ne vreba u Indiji opasnost na svakom koraku, niti je svatko kog sretnete muljator, neprijatelj i lopov. Baš suprotno od toga. Ljudi u Indiji su više dobroćudni i smireni, te prema strancima puno više otvoreni i gostoljubivi.
Sam njihov način života je nekako opušteniji, ali paralelno s tim više kaotičan. Njima je normalno da je pored hotela od 5 zvjezdica ogromna hrpetina smeća, da ljudi hodaju bosi posvuda, da muškarci pišaju posvuda, da se na ručku slobodno podrigava, da se hrana kuha i jede na ulici na svakom ćošku. Sve to onda djeljuje nekako više prirodnije i opuštenije, ajmo reć, više u skladu s prirodom.
Ali naravno, tamna strana te medalje onda donosi ogromnu zagađenost i nečistoću, nepotpunu organiziranost i meni najmrskije od svega, nepoštivanje vremena i vremenskih rokova.
Ipak, provevši više od 3 mjeseca u indijskoj svakodnevnici, moram priznati da mi se Indija onako, što bi se reklo, zavukla pod kožu. Ne može čovjek ostat ravnodušan ovdje, a niti se dugo užasavat i ljutit nad lošim stranama, pa nije ni bilo drugog izbora :)
Puno svakodnenih sitnica i nesitnica sam spomenuo. Još veći broj nisam, život je pun detalja i ne stane sve u riječi, a i neke stvari treba probati sam. No indijska svakodnevnica je već odavno postala i moja svakodnevnica i više me stvari ne čude kao na početku. Možda se Ivona ipak odvaži, pa kao gost-autor napiše svoje dojmove, njoj je sve tu sad neobično i friško. Ja sam ovdje već domaći :)
Nakon svakodnevnice u malom indijskom gradiću. turneja koja nas čeka je baš ono pravo, turističko iskustvo. Posjećujemo razvikana turistička odredišta (Varanasi - sveti grad na Gangesu, Agra - Taj Mahal i mnoge druge). Što se tiče bloga, ne znam kak će to izgledat dalje i kolko će (i da li će uopće) bit vremena za postavit nešto. Bumo videli...
Za kraj, ostao sam dužan jednu malu priču još od prije dolaska Ivone. Spomenuh buku u Indiji, koju je nemoguće izbjeći i koju čovjek jednostavno nema druge nego prilagodit se i prihvatit. Takav primjer desio se jedno jutro prije nekih mjeseca dana. Bilo je vrlo rano, valjda je taman svanulo, a gradom su počele odjekivati detonacije. Kako su se približavale hotelu, uspio sam shvatiti o čemu je riječ. Naravno, slavi se. Radilo se o nekakvoj ranojutarnjoj procesiji u kojoj su prvo išli mladići koji su ispaljivali te detonacije (mislim da pirotehnika takve snage i glasnoće se više ne može zvati petardama, to su bile prave bombe). Bar mislim da su to bili mladići, kolko sam uspio dobro vidjet izletivši na balkon onako bez naočala (i u gaćama :). Onda su tu bili neizostavni (zli) bubnjari (ovo "zli" mi pakosno došlo, kad me probude u 6 ujutro :). Zatim je išao kamion (vole se ovdje voziti na kamionu...) sa sviračima i pjevačima i prvi put ovdje sam čuo neku pjesmu s Ramom i Krišnom i onim sličnim melodijima koje čujete ponekad na nekim zagrebačkim trgovima kad se skupi ekipa u haljama.
Procesija je kružila gradom od rano ujutro, simo pa tamo, valjda je cilj bio probudit cijelo selo, pardon, grad, što im je sigurno uspjelo jer bi takva buka i mrtve iz groba digla.
Slike i zvukove iz te epizode ću postavit jednom. Možda... :)
Post je objavljen 08.12.2005. u 04:02 sati.