Pričala si mi satima. O svemu. Klimao sam glavom, divio se tvojoj sposobnosti da me zaokupiš pričom. Svijeće su dogorijevale, muzika je bila lagana, grad je zamuknuo.
Tražili smo igračke u glavi, gledali se, tvoje noge su mi bile savršene, patim na lijepa koljena. Stavila si zamišljeno prst u usta i pogled ti je usnuo. Nisam želio da zaspiš. Svirao je Barry. Mjesečina je zamijenila posljednju svijeću, bilo je toplo.
Pružio sam ti ruku, nisi je prihvatila, igrala si se. Ustao sam od stola i otišao u kupaonicu. Nisam palio svjetlo. Napunio sam kadu vodom i legao u nju.
Ušuljala si se tiho, privila se uz mene i plakala, bio sam lud od neznanja, prao sam ti leđa i ljubio kosu. Bili smo stranci, ime ti nisam zapamtio, ali miris je bio neuhvatljiv i nije se gubio. Bezobrazno sam se predstavljao među tvojim preponama i nije mi bilo neugodno. Osjetila si da je trenutak za povlačenje, ali ga nisi iskoristila. Primila si me u sebe, svijet je opet izgubio cijenu, a voda je bježala. Tvoji jecaji su me tjerali na smijeh, bio sam uznemiren. Jer znao sam da sutra ne ponavlja danas. I da se vrijednost trenutka ne može vratiti. I da ti nikada neću saznati ime. Biti ćeš moja jednokratna inspiracija. Stranci u noći. Skratili smo si čekanje neizbježnog.
Neizbježnim.
Hvala i zbogom.
Ostavila si tragove ruža na čaši. Sve to miriše neuhvatljivo.
Kao ova mjesečina.