Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/chule

Marketing

...da se ne zaboravi

Evo, prošlo je već četrnaest godina...četrnaest dugih godina od Tog Svetog Nikole. Zanimljivo kako čovjek potisne ružna sječanja. Valjda neki obrambeni mehanizam. danas se "kroz maglu" sjećam tog dana.
Međutim kad vidim slike iz tog vremena, kad se počne razgovarati o tome, počnem se prisjećati dosta bistrije, i prolazi me neka jeza.

Sve mogu osjetit'. Ustajali miris zraka u tamnoj i vlažnoj šupi, sa jednom svijećom, (jer, nismo ih imali puno, a 'ko zna do kad će ovo trajat) tom improviziranom skloništu za ljude iz moje zgrade. Tišinu...stravičnu tišinu u cijelom gradu, u pravilnim razmacima proparanu strahovitim detonacijama...
Sječam se i morbidne igre koju je igralo cijelo sklonište: ''-Gdje je ova pala?'', ''-U Lapad?'', ''-Ne, dalje je, ovo je Stari grad vjerovatno...''
Što su se detonacije približavale, to se od igre polako odustajalo, jedan po jedan, sa sve zabrinutijim izrazima lica. Na kraju bi svi utihnuli, svatko bi naš'o neku točku u koju bi se zagledao i razmišljao...tko zna o čemu...

Više se ne osluškuju detonacije u daljini. Tu su! Granate padaju po našem naselju! Sretni smo kad čujemo fijuk granate, jer znamo da nas je u tom slučaju preletila, da neće u nas.
Nije prestajalo. Počelo je u rano jutro, već je pao mrak,a granate još padaju...tako blizu.
Po naselju su se širile vijesti o poginulima. Mom prvom susjedu je poginula kolegica u ''Muškom đačkom domu'', samo 100-tinjak metara od naše zgrade. Drugi susjed je došao iz Starog grada. Kaže, tamo sve gori. Vidio je raskomadane djelove vatrogasaca po putu, dok je trčao doma svojoj djeci, a nije bio siguran da će doći..nije bio siguran, kad dođe, što će naći...
Poginuo je i brat, moje, u to vrijeme, možda i najbolje prijateljice. Poginuo je na Srđu. Braneći naš grad. Od tada, nikad više nije bila ista. Nisam je odavno vidio, ali kažu, nije dobro...droga.
Poginulo je još puno ljudi. Dosta ih je ranjeno. Kasnije, službeni podatci govore 19 mrtvih, 60 teže ozljeđenih. Grad je tad već bio prilično prazan. Sreća.

Vijesti su se brzo izmjenjivale. Dobili smo informaciju da je Srđ pao. Ali, padne li Srđ, ući će u grad! ONI će ući u grad!!! Nije ni 15 dana prošlo otkad su nam rekli da je pao Vukovar. Nevjerica. Stariji su se dogovarali što će kad uđu. Kad uđu?!? Tada više nije bilo izlaza iz grada. Nije bilo više ni brodova za žene i djecu, koji su išli na kontrolu u Crnu Goru, prije nego bi bili pušteni za Split. Gdje s djecom? ''Imamo nešto oružja, imamo noževe ako ništa, nećemo im dat da nas žive odvedu!'' ''Treba se predat' pa nam neće ništa. Nisu crnogorci k'o četnici'' ''Ovo je JNA, neće oni ubijat' narod, tražit će vojnike samo'' -bilo je svakakvih ideja, razmišljanja i rješenja.
Ja sam u džepu nosio nož na rasklapanje. Prije rata sam ga nosio na ribanje. Sad sam mislio:-''Zaklat' ću nekog bradonju ako uđe u našu šupu'' Očito sam gledo puno akcijskih filmova ko dijete. ;) Eh, Rambo i ekipa. Ali, strašno je što sam ozbiljno razmišljao o tome. O tome, što će bit' ubiju li mi roditelje? Ubit' ću bar jednoga. Ko na filmu. Dijete od 10 godina.

Ubrzo je došla informacija da Srđ nije pao, ljudi su se malo smirili. Polako se i razrijedio broj detonacija vanka. Već duže vrijeme nije padalo blizu. Izašli smo iz šupe. Još je dan? Ne, nije dan. Luka gori! Cijela luka gori! Sve je crveno! Sve je osvijetljeno ko 'u sred bijela dana', samo, nekim bolesnim crvenim svijetlom. Čuju se eksplozije boca plina u luci. I nama je tetka iz Splita poslala bocu plina. Jutros smo trbali poći po nju. Nije se moglo. Rano je počelo. Ni'ko nije vjerovao.
Gledam prestravljena lica svojih susjeda, blijede poglede, u nevjerici, svi šute, gledaju i šute. Večeras se neće spavati. Kao da se spavalo dan ranije. I dan prije njega. I onaj prije....

Dvije granate su pogodile našu zgradu, a još ih je na stotine palo po naselju. Jedna je pala iza zgrade. Samo jedan tanki zid između mjesta gdje je pala, i šupe. Svi smo bili u šupi. Cijela zgrada. Nije eksplodirala. Tek su je ujutro našli. Bilo je toliko blizu. Toliko blizu od kraja. Mi, djeca smo se smijali: -''Jebote, zamisli da je ova pukla!'' Stariji se nisu smijali. Nisu ništa govorili. Opet nisu ništa govorili. No, njihova blijeda lica su puno govorila. Nije gotovo. Ni'ko ne zna što će biti sutra.

Bio sam cijeli rat u Dubrovniku, i to je bio najstrašniji dan. Najstrašniji dan u mom životu. Taj 6. prosinac, 1991. Dan koji nikad ne smijemo zaboraviti.
Oprostiti? Ma dajte!.....


Post je objavljen 06.12.2005. u 18:38 sati.