nedjelja popodne, stiže poruka "mozes li me nazvati?", pošiljatelj Malecka. ajde da čujem, iako znam, nešto treba. navikao sam viđati broj njenog telefona kad trebam pokazati koliko sam plemenit i drag.
- bog, Malecka, reci što trebaš?
- kako znaš da nešto trebam?
daj, sigurno me zoveš kako bi pričali o zalasku sunca nad krošnje hrastova, o livadi šarenoj od boja i mirisa, o dvije zagrljene sjenke što trepere po zidu u svjetlosti svijeća, o Vivaldiju i četiri godišnja doba, o beskonačno mnogo tvojih nedosanjanih snova. o tome? ne, trebaš me nešto, ponovo.
- htjeli smo u kino, ali nema ulaznica. znaš velika je gužva, možeš li nabaviti četiri ulaznice?
- četiri ulaznice? zbog toga me zoveš? ajde, riješit ću ti to. nazovem te sutra da ti javim dan i sat, u redu.
- baš si srce…
ulaznice za kino. neki baš ne znaju gdje je granica, ona zamišljena crta između dvije krajnosti.
nazivam u ponedjeljak direktoricu kina. dva-tri komplimenta i obećana kava, karte za utorak čekaju na blagajni.
pozivam Malecku. ne javlja se. mislim radi. pošaljem sms "ulaznice na blagajni sutra u 20:30". u 19 još uvijek ništa. pozivam ponovo. karte sam rezervirao na svoju grbu, ne tražim često uslugu simpatične direktorice i nije fer zajebati njenu susretljivost. pozivam ponovo. ne javlja se.
osjećaj prevarenosti zakrulji mi u stomaku. jebote, četiri kino ulaznice, praviti sprdačinu za stotinu kuna, glumiti Boga pred nekoliko klinaca za koje je odlazak u kino kulturni šok. e, budalo jedna, dao si se nasankati.
ponoć. uzimam privatni telefon (taj joj je broj nepoznat) i nazivam. javlja se. po glasu čujem probudio sam je.
- Malecka, svaka ti čast. ovo si izvela sada i nikad više. ne želim biti predmet zajebancije tvog maloumnog društva, ne vrijediš toliko. žao mi je, za pokazati moć, za dokazati da možeš uvijek kad hoćeš trebat će ti, od sada, neka druga budala. sve lijepo iz neke prošlosti ipak nije toliko vrijedne. pliz, ne javljaj se više. nikada.
prosuo sam gnjev po njenom usnulom krevetu, i nečekavši da se možda opravda, prekinio vezu i isključio telefone. noćas mi nije trebao još jedan razgovor s njom.
priznajem, startao sam džonom, ružno i gnjevno, kao obrambeni igrač na napadača koji ga gotovo cijelu utakmicu voza po terenu kao malog majmuna. vrijedi li četiri ulaznice za kino tolike srđbe? ne znam. vjerovatno ne, ali skupilo se…
otići ću većeras kupiti ostavljene ulaznice i podjeliti nekim klincima za jedno "hvala"...
danima nebo proljeva tugu, kiše do neba….
Post je objavljen 06.12.2005. u 12:25 sati.