da, da, iako bih trebala napisat hvalospjev Slavnome Tigru najjačem od sviju Direktoru Velikom Krcku, ipak sam zaključila da ću radije kao i inace veličat sebe. To mi nekako prirodnije leži:)
Da krenem od nekud, hmmm, mozda od subote da se malko osvrnem sa susret sa gomilom FERO-ETEFovaca na rođendanu za koji nisam očekivala da će biti tolko ferovski. Zapravo bilo je previše XX kromosoma da bi se moglo to nazvat ferovskim rođendanom. A ja sam samo malko pokleknula pod odlukom da neću zaružit jel imam ispit iz onog nekog "studija". Odstudirala sam i to u subotu ujutro nakon kojih 4 sata sna sa glavom veličine nogometnog igrališta. Dobila svoj prvi od nadam se 6 certifikata, i skupa sa svojim nabubrenim mozgom (onom jednom malom veselom sivom stanicom koju imam) uputila se pravac doma. Prespavala sam ostatak popodneva, a volumen glave se drastično smanjio. Naveče je tata pito oću radit makovnjaču, pa sam zaključila da mi je dosadno i da treba umilit se slavnim instruktorima Željezničara,a i usrećit oca, te ju napravila.
Stigao je i velik dan. Jedva se isčupam iz kreveta, oblačim tajice naopačke (kaj sam skužila tek popodne), uzimam krive rukavice.. Sjedam u hladni auto, i pravac moj doma NR.2. Presvlačim se. uzimam sve alpinističko-penjačko-prehrambene artikle i čekam Marinu da me pokupi.
Naravno kasnimo na trefpunk u velkom stilu. Šećer ipak dolazi na kraju!
Tu su uslijedili prvi šokovi- treba hodat ćuku vremena do doma na Oštrcu. Pas mater i slične psovke se čuju. Moj ruksak je jaaako težak. Tjeram ljude da jedu gibanicu.
Težina se smanjila.. Hodamo, blatno je, hodamo i još je blatnije. Znoj se cijedi, neki su od muke i izbacili sadržaj iz želuca (tu opet slijedi oda Krcku koju bi ti neki trebali ispjevati), boli sve i tako to.
Ma aj malo pretjerujem,nije opće bilo strašno, bar meni, al ovako bolje zvuče da svi misle kako mi je teško bilo, i kako sam ja super i hrabra što to sve mogu.
Stižemo na vrh. Peć u domu se uskoro pretvotila u veliku sušilicu za rublje- majce, flisovi, čarape, gaće, grudnjaci...
Raspodijeljeni smo mi mali tečajci velikim instruktorima koji će danas odlučiti o našoj sudbini.
Biti alpinistički pripravnik, ili možda ne?!
Ja sam dodijeljena Danku, i mogu reć da mi je na ispitu bilo cijeli dan genijalno! Pitanje po pitanje sve nas (Silvija, Vanja, Ja, i neko kom nažalost ne znam ime..)je propitkao.
Čvorovi, klinovi, zaglavci, kako bi, kad bi...
Mene su jako zeble ruke, stvarno jako..
A kako štand u 2 točke?3?
A ako je jedna gore? A ako je duga gurtna, a ako je kratka? Cape i dalje zebu..
...
Pa smo trčkarali do drugih ispitivača- Abseil Neven..
A kako-ako priča se nastavlja.. Neko je reko da abseila bez prusika katkad kao i instruktori, a ja sam zaključila da bih ja rado dodala još jedan, pa neka se nađe..A možda za 20ak godina budem hrabrija..
Abseilali su neki i u granje, nekima se prusik zaglavio, al svi smo to kao pravi znalci odradili. Mene je napalo jedno zločesto drvo. Sa velikim i špičastim granama. Al ja sam hrabra i jaka, pa sam se obranila. Drvo je pokleknulo i predalo se te me pustilo da prođem. Tu sam od pogleda u ništavilo ispod mene čak zaboravila da mi je hladno, pa me neko vrijeme prsti više nisu zebli..
...
Pa malo Sv. Bernarda, gdje su odgovori uglavnom bili tipa: Pa to radimo zato da bi oslobodili ono, i mogli prebacit ozlijeđenog na ovo. Problemi su nastajali kad je trebalo imenovat to, ono i ovo..Al i tu je sve prolazilo glatko. Ozlijeđeni je spašen, uz pomoć zalutalog Velebitaša čak su to, ono i ovo dobili svoje ime, i svi su sretni..
...
Pa prevezivanje kod Velikog Đimba, ili kako Nikola (za nikolu namjerno nema epiteta) kaže Jimba.
Kad se prevezujemo, zašto, kako čime i zbog čega?
Još jedan nalet pitanja koji je zahtijevao nalet odgovora.. Znala sam da nijednom moj život nije u opasnosti jel me čovjek osiguravo čvrstim stiskom užeta- kome još trebaju spravice.. (da ne bi bilo nismo znali, prevezivala sam se na zemlji..)
...
Naravno ne smijem ni izostavit i prusiciranje pod budnim i vještim okom Najjačeg Najhrabrijeg Direktora Krcka te nimalo manje opasne Dorje.
Prusik simo, prusik tamo, opet gomila kako i zašto- poneki zbunjeni odgovor popračen jednako zbunjenim pogledom (al to je samo zato jel mi je Krcko utjerao strah u kosti svojom neumoljivosću). i to smo nekako zajedničkim snagama, ja moji prusici i jedno veliko drvo na kojem sam visila, riješili..Jako su me zeblli prsti, i nakon te muke promijenili su boju, a krv je konačno shvatila da bi mogla navratiti i do krajnjih točki mojih ekstremiteta..
...
Na kraju još motanje užadi, još nalet teorije kod Danka. I to je to! Na kraju sam još hrpu tog na tom ispitu i naučila, ponajviše zahvaljujuči brojnim korisnim savjetima od Danka.
Nekako me taj alpinizam sve više i više mami. Ful se lako navući..
Sad se samo nadam da se u srijedu neće neko predomislit i reć da nisam prošla:)
Potrpali smo ponovo stvari u ruksake, lampe na glavu, u ruku, a neki nigdje, i pravac dole. Blato simo, blato tamo, neki su se odsanjkali na guzi-ipak je tako brze do dole, ko vidio hodat?! Bilo je i ozlijedjenih, al na srecu je sve vise manje ok proslo..
Pravac pivnica, ispilo se pivce, i ajmo doma!
..
Još moram ispunit upitnik da i ja nabacim koju ocjenu našim velikim instruktorima! hihihi, ko se zadnji smije..:) i još željnije isčekujem tulum u srijedu za koji se šriča da bi moglo bit veselo!
Ovo ja zovem mrcinski izvještaj..
Kome ovo nije dosta:
Pustolovni izvještaj, te uobicajene fotke u njihovoj foto galeriji
Oda Krcku by Darija Vuković
Šećer na kraju by Ksenija Krajac
Post je objavljen 04.12.2005. u 21:12 sati.