Još su jednom financijski agenti laboratorija bili prisiljeni povećati budžet. Krivac je, naravno, opet bio doktor Deskartes,
na taj način opet odgodivši svoj vlastiti projekt na kojem je radio sada već skoro mjesec dana.
To je isti 'doktor' kojem su njegovi suradnici - znanstveni novaci, potajno prišili nadimak Temporalni Bučer.
Mesario je i kidao vrijeme na neprepoznatljive komade (koje su neki zaposlenici hrabro nazvali satima i minutama),
a onda ih ponovno prišivao u izobličena klupka vremenske perverzije, koju su pak najviše osjetili razni pokusni miševi
(iako se to što je on radio teško moglo nazvati pokusima - pokusi imaju neke karakteristične čimbenike poput nevine znatiželje,
nepredvidljivosti ishoda te neupotrebe bespotrebnih oštrih pomagala). Te nevino male životinje, nakon što je Deskartes obje polovice
njihovog tijela 'poslao' na različite (vremenske) krajeve njihovih života, prije brutalne smrti uzrokovane razlikom tlakova u žilama
gornjeg i donjeg dijela tijela, pretrpjele su još brutalnije duhovno raspeće između jadopojnih problema puberteta i neljudske (što
je u ovom slučaju bilo normalno) indiferentnosti prema životu i življenju. Čak je i sir postao materijalna pojava bez ikakve druge
vrijednosti.
Ovoga puta, Deskartesova neprestana potjera za eventualno bogohulnim temporalnim akrobacijama rezultirala je 'dvostrukim saltom s
premetom' koji je bio više gradevinski. Naime, prekasno shvativši veliku povezanost vremena s nekim fizikalnim pojavama poput gravitacije, usred promijene polariteta vremenskog toka (umjesto + i - ovdje se upotrebljavaju laičke, ali nevjerojatno praktične oznake: 'naprijed' i 'natrag') u svrhu 'konstruiranja' vremenske petlje s hodom od 10 sekundi (kao i svaki znanstvenik, umjesto angažiranja vodoinstalatera kako bi zaustavio iritantno kapanje iz vodokotlića, izabrao je 'znanstvenije' i teže rješenje), Deskartes je prevrnuo Sir Isaaca u grobu i uzrokovao da se zgrada u kojoj se nalazio laboratorij sruši i nasilno izgradi u suprotnom smjeru, znači prema dolje. Podzemni ekvivalent zgradurine od 35 katova je penetrirao Zemljinu koru nemjerljivom brzinom, pritom se skoro nabivši na krilo tektonske ploče i stvorivši još jednu atrakciju kontinentalnog turizma poput manje planine ili jako strmog brijega. Budući da se doktor u tom trenutku nalazio na neutralnom prizemlju, nije bio ozlijeđen ovom arhitekturalnom egzibicijom.
Za razliku od doktorovih uobičajenih nestašluka, ovaj se nije mogao nadoknaditi povelikom narudžbom u 'Interijeri & co.' (doktoru se ideja stavljanja vertikalnog ventilatora od 700 tisuća vati i ornitološkog vrta u istu prostoriju činila OK) ili stavljanjem oglasa u novine kako se traže 2 znanstvena novaka za 'popunjavanje rupa u suradnji sa doktorom Deskartesom' (očito neuspjeli pokus sa prijenosom telefonskog signala kroz crvotočinu koji je bio osuđen na propast zbog nedostatka slušalica, pa su asistenti poslušali doktorov savjet da naćule uši što bliže crvotočini). Laboratorij je trebao novu zgradu. No 'doktor' poput Deskartesa uvijek ima rješenje. Našao je ostatke ostataka temelja neke zgrade, zarasle u biljkama na zapuštenoj poljani i usred ruševina stavio jedan od svojih sferolikih uređaja koji su mogli uhvatiti repove vremena i snažnim izbačajima jezgara nekih kem. elemenata (doktor to zove nuklearna temporalgija) zakovitlati ih na nekom manjem području, uzrokujući negativna isijavanja energije koja, laički rečeno, vraćaju vrijeme unazad na određeni vremenski interval, nakon kojeg se pak opet sve vrati na mjesto na kojem bi bilo da doktor i nije bludničio nad znanošću. Uspio je u svojoj kvazi-graditeljskoj namjeri, pritom uočivši neke čudnije pojave (poput vrtoglavog osjećaja kakav doktor inače dobije samo poslije konzumacije pokvarene hrane ili pomorskog putovanja) i pripisavši ih popratnim paradoksima na kakve je doktor navikao u svojem bogohulnom 'sportu'. Tim uređajem, sebi i svojim kolegama stvorio je privremeno sklonište od neznanstvenog i vremenski nemanipulativnog svijeta. Samo mu je tih nekoliko kvadratnih metara i nekoliko kratkih dana trebalo da dovrši svoj izum kojim će napraviti apsolutnu eklipsu nad svim drugim 'izumićima' naivno ambicioznih znanstvenika na uskoro dolazećoj konferenciji 'Znanosti Novoga Svijeta'. Taj izum će, bio je siguran, čak nadmašiti i ovaj uređaj za budalasto poigravanje s vremenom.
Na toj konferenciji koja se održavala svakih 50 godina (tako ostavljajući mnogo vremena znanstvenicima za velika i čovječanstvu više nego važna otkrića) otkriven je i dugo očekivan teleportacijski uređaj čiji je princip bio poznat stoljećima, no tek ga je polovicom 26.-og stoljeća veliki švedski um Laars Teleportsson (to je drugi slučaj u povijesti da je izumitelj nazvan po svom otkriću, a ne obrnuto, zbog velike opsjednutosti dotičnog da 'ostavi svoje imeu povijesti čovječanstva') uspio realizirati koristeći svoje veliko znanje iz dotada nepriznate teorije genetičke manipulacije mrtvom prirodom. No, da se vratimo doktoru. Nakon nešto više od mjesec dana znoja i muke, Deskartes je uspio (u što je bio i siguran) konstruirati svoj stroj. Napisati svoju formulu. Otkriti svoju veliku stvar koja će zapanjiti svijet i sve znanstvenike na onom skupu (što je, mora se priznati, Deskartesu bilo najvažnije). Zapravo, otkriti bi bila najefektnija riječ ovdje. Naime, doktor o svom 'otkriću' nije govorio ništa (osim da postoji), a kamoli ga pokazivao nekom. Sve je radio u potpunoj izolaciji od svijeta, u svojoj čelikom ograđenoj radnoj sobi. Samo je tu i tamo znao izaći da usmjeri svoje kolege u njihovom radu (nalazili su se u
velikoj prostoriji 10 metara udaljenoj od doktorove), prethodno zaključavši bravu svoje sobe nekoliko desetaka puta te koristivši još kojekakve protuprovalne naprave i senzore - sve da zadrži svoj 'projekt' pod majkom tmina mrakova.
Napokon je bio došao trenutak da se održi dugo očekivana konferencija 'Znanosti Novoga Svijeta'. Doktor je drhtanjem maloga prsta na ruci odavao znakove manje nervoze te se probijao kroz hodnik pognute glave, još uvijek razmišljajući o svojoj prezentaciji, uopće ne reagirajući na okolinu. Bilo je tu svakakvih genijalaca, kreativaca, velikih izumitelja, a bilo je i znanstvenika. Bilo je onih sa tonama opreme, neki su unajmili konvoje za njen prijenos, a neki su nosili po dva, tri kovčega prtljage i kutiju sa svojim 'izumom'. Jedan od takvih je bio i doktor Deskartes. Svi su, kao i on, sve držali pod velikom tajnošću i za ništa se nije moglo ni nagađati što bi otprilike moglo biti. Konferencija se održavala mjesec dana, a doktor je, zahvaljujući alfabetu i svojim roditeljima koji su bili dovoljno ponosni na svog sina (ali i dovoljno vidoviti) da mu daju ime Deskartes, bio na redu odmah na početku drugog tjedna. Prije njega je već gomila ljudi otkrila nevjerojatna dostignuća, barem prema nagađanjima nekih hrabrih medija, jer se svako izlaganje održavalo zasebno i nitko nije mogao vidjeti što se tamo događalo, sve do kraja same konferencije kad se proglasio pobjednik. No, doktor je bio siguran da ta otkrića
neće moći ni dotaknuti gležnjeve njegovog. Nakon nekoliko kratkih prezentacija toga dana, doktor je bio spreman da tu gigantsku komisiju od 100 uglednih znanstvenika i izumitelja, oslijepi onim na čemu je toliko dugo i usamljeno radio u svojem trezoru od radne sobe. Dosta vremena je posvetio i tome na koji će način skinuti veliku crnu maramu sa te male kutije i objelodaniti taj neviđeni aparat. To je moralo biti teatralno i uzvišeno, da slika tog čina bude uklesana u svaki udžbenik povijesti, fizike i bilo kojeg drugog važnijeg predmeta. Elegantno je štipnuo vrh marame s tri prsta, dignuo glavu (i osjetio malu bol u vratu, pošto prvi put nakon mjesec dana nije buljio u pod), očima desetkovao komisiju, te malo uzimao daha okrećući pogled po nevjerojatno velikoj a praznoj dvorani od 70.000 sjedećih mjesta. To je činio neko vrijeme, pojačavajući zvukove teškog i suhog disanja ljudi iz komisije, sve dok mu za oko nije zapeo mali šareni plakat koji je bio zakucan za zid pored ulaznih vratiju. Suzio je kapke i nabio obrve na oči kako bi mogao pročitati bijeli boldani naslov na vrhu plakata:
Znanost Novoga Svijeta
Svakih 50 godina
Prvi puta u 28. stoljeću
Doktor je tim naizgled bezazlenim tekstom osjetio golem pritisak na više režnjeva svoga ovelikog mozga. Shvatio je da je vrijeme konačno došlo naplatiti svoje dugove, bacivši ga 19 konferencija u budućnost i to uz pomoć njegovog vlastitog oružja. Onesvijestio se i pao na pod brzinom svjetlosti, potegnuvši maramu sa svog izuma i ostavivši onu falangu pametnih ljudi u zaprepaštenju. Doktor je, bez svijesti, na podu ležao previše nemirno, simbolički pokriven crnom maramom, dok se njegov izum nevino sjajio pred očima komisije.
Bila je to žarulja.
Big Bud
Post je objavljen 03.12.2005. u 20:15 sati.