Jedna je od najčešćih pogrešaka u našem jeziku - i to dvostruka! - sintagma po prvi puta. Najprije, ako se nešto dogodilo prvi put, posve je jasno da je prijedlog višak, jer nije riječ o ponavljanju. Osim toga, kako vidite, nije puta nego put: prvi put, (po) drugi put, (po) treći put... (po) stoti put. Tako je i u složenicama (prilozima) kojima izričemo količinu: jedanput [jedamput], dvaput, triput... stoput, ali: jedan puta, dva puta, tri puta... sto puta.
Također, pogrešno je reći često puta, jer to je pleonazam. Često, naime, znači mnogo puta pa posljednja riječ nije potrebna, dovoljno je kazati (samo) "često".
Slično je i par puta, zbog toga što "par" znači dva, dvije ili dvoje. Pravilno bi bilo: nekoliko puta.
Kada je pak riječ o drugom značenju imenice put (cesta), ona u nominativu množine ima dva oblika: putevi i putovi. Prvi rabimo u prenesenom smislu, a drugi u doslovnom. Što se sklonidbe tiče, jezičari tu nisu jedinstveni pa neki spominju prijedloge kao kriterij koji odlučuje glasi li instrumental jednine "putom" ili "putem", a neki ne. Stjepko Težak tako veli da treba poslušati Slavka Pavešića, koji tvrdi da se oblik "putem" upotrebljava kada je bez prijedloga, a "putom" kada je s njim: Idi tim putem. Pruga je među putom i rijekom. Zbog toga neću dublje ulaziti u taj problem, pogotovo jer je nejasno vrijedi li to i za množinu (dativ, lokativ i instrumental). Sve dok se ne dogovore, rabit ću oblik za koji mislim da je primjereniji željenom izrazu. A to preporučujem i vama.
Post je objavljen 03.12.2005. u 11:22 sati.