Eh da, otišla jesam. U Francusku iz prethodnog posta. Bilo je, naravno, superiška (kol'ko god glupa ova riječi i neopisna sama po sebi bila, ne da mi se u detalje). Puno toga i napravih po povratku - čak sam i objavila prvi svoj tekst u časopisu. A sve to čini se k'o da je bilo prije sto fucking godina...
Kako vrijeme brzo prolazi, naprosto leti!
I k'o da smo jučer entuzijastično započeli pisanje ovog bloga. Nas četiri. Tad još u Dubrovniku. Cimerice bile, skupa kave pile i krompire gulile (ja baš, hahhaa)... A šta je samo kakaovca u raznim oblicima nastradalo u našim skladnim, linearnim haranjima menza i trgovina - količine mu se ne zna. Šuška se da je u Dubrovniku osjetno opala prodaja čokolade i slatkiša u zadnjih par mjeseci :-). Spomenimo se i amnezijskih izlazaka, promijenjenih stanova i ludih gazda, pogotovo babe lihvarice - vlasnice prvog nam stana što kao da ju je Dostojevskog pero ispljunulo...
Jedna era iza nas.
Keine Studenten mehr.
However, danas stvari izgledaju malo drugačije! Zaglibilo se u nešto ozbiljniji život.
Stanarinu više ne plaćamo,
izlaske izmišljamo,
alkohola se sjećamo,
želuce štedimo,
potkošulje nosimo,
toplo se oblačimo,
momke imamo,
kod frizera se bojimo,
ljekarne posjećujemo,
vitamine gutamo
i da ne nabrajam dalje - u Mostaru živimo.
Danas evo, u tišini proslavljamo i prvi radni dan La Margotice mile! Čestitam draga!!! I evo trebamo se svi veseliti, al' still osjećam se nekako sjetno... Kao da zatvaram šarene korice knjige koja mi je do sada bila omiljena i otvaram neke posh, kožom uramljene, svog novog rokovnika onako hladnog i tamnog. Joj, kako serem... Al' eto. Puklo me nešto. Imam pravo. Mislim stvarno, prvo ja, pa ona, k'o je sljedeći pitanje je sad?!? K'o se sljedeći baca u burne vode poslovnog svijeta, sastančenja, izjedanja ručkova i oživljavanja svih ikad učenih stranih jezika?!
Bezbrižnosti studentskog života vremenom pregažena, zubom ozbilje nagrižena, obraćam ti se iz daleka i razglednicu šaljem.
Saddam
Post je objavljen 01.12.2005. u 13:03 sati.