Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/stayaway

Marketing

Junak ili kukavica?

Kako je to čudna pojava, ta nezamijećenost. Bojim se da sam i ja takva. Pa zar se ne vidi na čovjeku kad mu je teško? Ili se samo ljudi prave da ne vide? S vremenom se naviknu. Ali,zašto? Kad se dogodi taj prijelaz, iz zabrinutih pogleda i pitanja:»Ti je dobro?» u sasvim normalnu stvar? Da, nemoj se čuditi, to je sasvim normalno ponašanje. Pa kakvo normalno ponašanje? Tek kada se čovjek objesi, onda se tek kaže: «Izgleda da je stvarno imao problema.» Zanimljivo,zar ne?
Čovjek ima problema. Svi imaju probleme. Neki se s njima jednostavno ne znaju nositi, ali to ne znači da okolina treba prihvatiti činjenicu da je on pesimist i da je uobičajeno njegovo samovanje.
A onda nastupi TO stanje. Da, ja jesam pesimist, ja nemam nikakve nade u životu. Pokušavam li ja sad to promijeniti? Ne! Kako se izvući iz toga? Smrt. Smrt je jedino riješenje. Kriza je bila neizbježna. Buljila sam u kutiju punu tableta i raznih ljekova. U ruci sam držale neke ogromne, konjske tablete. Miris. Kamo će me to odvesti? Olakšanje. Mir. Opuštenost. Da! moram to učiniti! Ali onda pitanje..Koja količina će biti dovoljna? Što ako preživim? Svi pogledi uprti u tebe. Da, to je ta. Ne! To ne mogu podnijeti! Vadim čašu. Punim je vodom. Grlo mi je suho. Gutnem jedanput. Kopam po kutiji, izvadim popriličnu količinu raznovrsnih tableta te pomislim da će to sigurno imati veći učinak. Jesam li ja sada kukavica? Oprosti,ubij se ti ako možeš! To je moj život! Ako odlučim da ga više nije vrijedno živjeti, to je moje pravo!
Pomirisah još jedanput tablete. Smrad. Ne, miris smrti. A onda...
Strah. Pitanje koje je bilo neizbježno. Što ako će sutra biti bolje? Što ako ima nešto što me čeka? Suze. Kriza je prošla. Možda će sutra ipak biti bolje. A ni nisam imala papir za zadnje doviđenja. Ha,ha.
Živim. Čekam. Još uvijek. Taj događaj se zbio prije otprilike godinu dana. Ne vjerujem da će se ponoviti. Drugi put neću biti tako bojažljiva.
U tome je smisao. Ne mogu više slušati kako je kukavički ubiti se! Ne mogu!
Zašto to pišem? Neznam. Ti osjećaji su dio mene. Ako nikome to ne mogu reći, barem mogu zapisati.
Tada sam se najviše približila smrti. Što je još smiješno? Istog tog dana, vraćajući se prema stanu, zamalo me pregazio auto a ja sam krenula u žurbi da se čim prije svega riješim. Da ostavim ovo ludilo.
Izgleda da mi nije bilo suđeno.


Post je objavljen 30.11.2005. u 20:37 sati.