Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/virtuela

Marketing

Jindrich Chalupecky

Image Hosted by ImageShack.us

Jan Vasilko

Prije nekoliko dana Česi su uručili ovogodišnju Jindrich Chalupecky godišnju nagradu za najboljeg vizualnog umjetnika, mlađeg od 35 godina.

Ovogodišnja dobitnica je Katarina Šeda, friška diplomantica praške Akademije likovnih umjetnosti, u klasi profesora Kokolie.

Chalupecky nagrada je ovdje velika stvar. Riječ je o najvećem profesionalnom priznanju koje si umjetnička ekipa srednje i mlađe generacije međusobno dodjeljuje i nerijetko je bez kontroverzi. Kao i u svakom sektoru, i ovdje uz profesionalne kriterije, vladaju politika, dobar marketing i samopromocija.

Ovogodišnja dobitnica Šeda zanimljiva je zato što njen izbor istovremeno i iznenađuje i ne iznenađuje.

Šedu je najbolje opisati kao 'konceptualisticu' - ona radi na projektima koji su s vremena na vrijeme društvenjački, tj. imaju 'socijalnu notu', nešto a la naša Andreja Kulunčić, samo što je Šeda daleko manje 'angažirana', no najčešće je riječ o intimnim 'doživljajima' - poput Šedinog spavanja na seoskom groblju, okružena minijaturnim ljesovima koje je za tu priliku istokario njen djed.

Za Chalupeckog se Šeda predstavila projektom "Svejedno mi je".
Glavna protagonistica nije Šeda već njezina baka.

Daklem, otkako je baka otišla u mirovinu, a posebno otkako je umro djed, stara žena apsolutno ništa ne radi.
Po cijele dane leži u krevetu, gleda TV Novu, ne pere se, ne kuha (hrane je Šedini roditelji), ne izlazi iz kuće, ništa!
Čovjek bi rekao da je baka u depresiji, no kad pročitate sinopsis Šedinog razgovora s bakom, jasno vam je da se baka rodila samo s jednom namjerom a ta je da dočeka dan da baš ništa ne radi.
Stara je po vlastitim tvrdnjama, sasvim OK.
Kuhanje je oduvijek mrzila, ne podnosi društvo pa nema prijateljica, rodila je jednoga sina pa kad je vidjela koji su djeca davež, odlučila se da ih više ne rađa. Jedva je dočekala da joj muž umre pa da ne mora izlaziti iz kreveta (on ju je 'gnjavio' da s vremena na vrijeme ode u dućan). Ne tušira se, jer "nikada nije voljela vodu". I tako dalje, i tome slično.
Na svako pitanje kratko odgovara - "Svejedno mi je".

Naravno, ne treba posebno napominjati da je Šedina obitelj totalno sluđena, jerbo se o Staroj netko na koncu ipak treba brinuti.
Uglavnom, Šeda je svoj umjetnički projekt posvetila tome da baku izvuče iz letargije.
Pa je kroz razgovore s babičkom skužila da je Stara nekoć bila dobra u onome što je radila.
A baka je svojevremeno bila poslovođa u trgovini alatima.
Povuci-potegni i baba je počela pričati o asortimanu u svom dućanu.
Svega se sjeća - do najmanjeg detalja!
Pa se Šedina 'izložba' sastoji od dvjestotinjak bakinih crteža od kojih svaki predstavlja po jedan artikl koji je baka nekoć prodavala (uključujući podatke o dimenzijama, posebice šarafa, i njihovim cijenama).
Na zidu je ispisan sadržaj razgovora Šeda-Baka.

Uz Šedu, u Mjesnoj galeriji izlažu i ostali finalisti ovogodišnjeg natječaja - Zbynek Baladran, Josef Bolf, Jakub Hošek, Alena Kotzmannova i Jan Šerych.

Pajo je primijetio da je Šeda vjerojatno s pravom pobijedila u ovogodišnjoj izrazito lošoj konkurenciji.

Meni je priča o baki guba, ali moram priznati da doista jest malo neobično da bi to bilo BEST OF THE BEST ovogodišnje art produkcije u cijeloj zemlji. Izgleda da je Pajo u pravu.

Inače, o Katarini Šedoj sam prvi put čula na jednom rođendanskom tulumu kada su neke mlade cure, studentice s lokalne Akademije, spominjale Šedu s više nego očitim respektom. Kada sam pitala u čemu je štos, odgovorile su mi da je Šeda jedno kraće vrijeme radila kao uklizečka - čistačica.
Kako sam ja i dalje blejala s nerazumijevanjem, cure su mi ponovile - Radila je kao uklizečka!
Pa sam sa zakašnjenjem shvatila da je Šeda napravila nešto o čemu će se u tom privilegiranom krugu valjda raspredati legende iz generacije u generaciju.

Ovom prilikom moram spomenuti da sam prije par tjedana naišla na sličnu primjedbu u Guardianu o Sarah Lucas - koja se, ničim izazvana, na vrhuncu svoje karijere zaposlila kao šankerica! Autor teksta o tome piše kao da je Lucasova par tjedana provela u tanku s morskim psima - doista mi nije jasno u čemu je misterij: mogu iz rukava nabrojati barem deset dobrih razloga zašto bi netko privremeno stajao iza šanka a da mu lova nije priša.

Sa Šedom je međutoa, posrijedi zanimljiva samo-promocija.
Naime, cura se odlučila za metodu naoko potpune NE promocije - u art svijetu gdje se već na prvoj godini studenti natječu koji će se prije pretvoriti u robu, Šeda se odlučila ne komunicirati s novinarima, odbila je velike novce koje joj je ponudila lokalna mesna industrija za kapute od salaminih kora koje je Šeda šivala beskućnicima, o njezinim 'akcijama' ne postoji gotovo ništa dokumentiranog materijala, nema publiku - najbolje je proguglati njezino ime - skoro pa da nema rezultata! (Za razliku od drugih Chalupecky laureata i finalista).
Mislim da je imala nevjerojatnu sreću s mentorom Kokoliom - tip je ili uvjeren u njezin genij pa je pušta da na ispite dolazi s "ničim", ili je totalno nezaintersiran za studente pa mu se Šeda provukla sa svima ostalima.

Znači, uz umjetnički talent, Šeda bez sumnje raspolaže i zanimljivim PR pristupom.

****

U drugom dijelu galerije bili su predstavljeni radovi finalista sličnih natječaja iz HR, Slovačke, Srbije, Kosova i Makedonije.
U Hrvatskoj je riječ o nagradi Radoslav Putar, a ovogodišnji pobjednik je Antun Božičević.

Paji su se najviše svidjeli video radovi s Kosova, a meni Slovaci.
Moj fejvorit iz kompletne 'ponude' bio je Slovak Jan Vasilko (1979.) - kasnije sam saznala da je on pobjednik Oscara Čepana, Chalupecky ekvivalenta u Slovačkoj. Sličica na početku teksta je njegova - od Šede se nema što vizualno predstaviti. Ona je fenomen druge vrste.


Post je objavljen 27.11.2005. u 20:37 sati.