Ovaj post sam odlučio posvetiti jednoj djevojci...kao uostalom i sve drugo što radim u zadnjih par dana.
I odlučio sam pisati o njoj, ali to je malo teško...već sam par puta prijateljima rekao da se ona ne može riječima opisati...ni rečenicom, a ni kraćim/dužim sastavom...
Dugo se znamo, ali to naše poznavanje je bilo samo na nivou zdravo-zdravo...a sretali smo smo se dosta često. I svaki put nakon tog susreta mi je trebalo dosta vremena da nastavim normalno funkcionisat...i da ponovo počnem disati :) Nije mi nikada u životu bio problem prići djevojci, upoznati se, tražiti broj...ali njoj...nije da nisam imao hrabrosti, nego nisam imao hrabrosti na desetu...Prići takvoj djevojci, ili jurišati sam na neprijateljsko utvrđenje - bilo mi je potpuno isto. Dlanovi su mi se počinjali znojiti čim je ugledam...
I onda, prije desetak dana...niz događaja koje samo Božija ruka može tako precizno uklopiti. Dala mi je svoj broj, ja sam joj poslao prvu poruku...ona je odgovorila...
Već par dana sam ponosan na činjenicu da je mogu nazvati svojom djevojkom. Prošao sam mnogo toga u životu, radio stvari i kojma se ponosim i kojima ne, bilo je tu raznih žena, ali ovo...ne sjećam se da sam se ikada i približno ovako osjećao...
A ona je...rekao sam da ne postoje riječi...Jer, kojim riječima da opišem boju njenih očiju? Ako kažem da su plave, nisam opisao ni hiljaditi dio njihove ljepote...Kako da opišem njene usne, njenu kosu, njen mali nosić, njen osmijeh, njen pojubac? Kako da opišem prste na njenim rukama? Ali nije u pitanju samo fizička, već i njena unutrašnja ljepota...tako neiskvarena, tako mila...Za ovo kratko vrijeme nisam se jednom zapitao šta takva djevojka radi sa mnom...i još mi uvijek nije jasno...
Osjećam se kao tinejđer...zaljubljen do bola, i zahvalan Bogu za svaki sekund koji mi da provedem da sa njom...
I ako neko slučajno negdje u kafiću sretne djevojku nestvarne ljepote, i momka koji sjedi pored i ne može da skine pogled sa nje...e to smo mi ;)
Post je objavljen 26.11.2005. u 16:06 sati.