Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/pupindnevnik

Marketing

Zlato na mom licu


Ovih dana sam ko Cigo. Spavam po tuđim stanovima, stalno premećem po vrećicama, pišam di stignem, tuširam se isto tako, ma prava uličarka. Aj dobro, i nije baš tako loše, sad sam se skrasila kod prije, ona otišla na put i ostavila mi stan od valjda 200 kvadrata po kojem se sada gubim jer nje nema pa se opet osjećam ko Cigo koji koristi tuđu dobrotu na svoju sramotu.

Gledam sve di ću, šta ću, majstore jedne izbacila iz kuće, za druge se još nisam odlučila. Naprosto mi se ne da odlučivati o ničemu, pogotovo o nečem tako tvrdom kao što su majstori, cement, ljepilo za pločice, koju boju na koji zid, ma boli me uvo, furam dok ide, dnevno mi se vrte stvari razne, na poslu stalno neka ludnica, privatno isto tako. Ne shvaćam zašto bi baš morala imati kuću, kao neki dom. Imam svoju glavu, jedro tijelo, sposobnosti raznih, par vedrih poslova, divnih prijatelja i kolega, eto imam i blog da drndam po njemu kad prigusti. Lak cipele su u torbi, čizme također, kozmetika stalno uz mene, a ove krpe što natežem po sebi mogu oprati i na potoku ako baš zatreba. (potoku?! šta mene nosi... poetika slobode ili umijeće ignoriranja stvarnih okolnosti? ček, zagreb ima podzemnih potoka – dobro, riješeno!)

Ma, osladilo se meni to ciganjenje, nomadskim korijenima se vraćam, lijepe li slobode, bez kuće bez krova, sve što trebam na zadnjem je sjedištu moga auta. Što bi rekla Joplin, a valjda i netko prije nje – slobodica pokuca na vrata tek kad nemaš više vrata. Lijepo je biti zaštićen i imati svoj dom, a još je ljepše kad ti je kuća tamo gdje položiš svoj puder i svilene čarapice, kada si zaštićen bez zidova onda si stvarno zaštićen, nitko ti ništa više ne može, barem se tako čini... Pravi sam hipik, nema šta.

U toj mijeni, od staroga stana u neki novi, baš tu između stanova, na slobodnom proplanku mog hipijarenja shvatila sam jedno – moj novi život je već počeo, osjećam ga na vrhovima prstiju, udišem ga iz trena u tren. Bezbroj izlazaka, novih mogućnosti, ljudi i situacija. Ponovno se mijenjam, preslagujem, istražujem, a nadasve se veselim svemu što dolazi.

Stalno sam u promijeni, kada odredim svoju poziciju to traje nekoliko godina i onda opet krećem ispočetka. Nisam to tako planirala u životu, naprosto to kod mene tako ide. Sve te promjene me svaki put koštaju, lomim se i iznova sastavljam, nije to lako, ode puno energije, ima tu samoodricanja, a mora se pristati i na rizik. Bokte kako mi se samo da, imam ja već i godina, treba to izdržati. Što još tražim, nekog sjajnog tipa da slobodni i posvećeni plovimo preko sedam nebeskih mora i gora? Ili, možda samo ne želim stati da se ne udrvenim i ne ukočanjim na mjestu. To je neki pogled prema blistavoj svjetlosti na kraju puta, svakim stajanjem svjetlost biva dalja, mora se na put, stalno sa koferom u ruci.

Volim promjene, one mi daju osjećaj živoga bivanja, zajedničkoga rastanja sa svojom dušom u talu. I očito sam spremna platiti cijenu.
Odricanja su iza mene, vrijeme je nagrada. Uzbuđenja mi ne fali, novih ljudi i situacija isto tako. Sve se čini tako dobro, sve je otvoreno sa svih strana, iz svih smjerova ulaze stvari... Trnci me prolaze, srce ubrzano tuče, ponovno sam zaljubljena u život - a on mi uzvraća vješto, nepredvidljivo, s puno srca, dobrote i ljepote.



Post je objavljen 25.11.2005. u 19:06 sati.