Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na jednom
papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo
mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je
najljepše što mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu
kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije
izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici.
Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list
papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom
pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim
imenom. Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati...
"Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se
tako sviđam drugima," bili su komentari.
Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li
učenici
diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo
važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i
drugima.
Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica
je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja.
Jedni za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da
bi mu odali posljednju počast. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je
tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je, "Jeste li
vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom.
Tada je rekao, "Mark je vrlo često pričao o vama."
Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda.
Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da
razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao je
otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo.
Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni
komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i
rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim
riječima Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista
zahvaliti što ste to napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti,
Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice.
Charlie se nasmiješio i rekao, "Ja svoju listu također još imam. U
najgornjoj je ladici mog radnog stola." Chuckova žena je rekla, "Chuck
me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album." "I ja svoj još
uvijek imam," rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla
svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim
sa sobom," rekla je Vicki i primijetila, "Vjerujem da smo svi sačuvali
liste:" Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala.
Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće
vidjeti.
U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život
jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog
toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su
nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno. To
možeš napraviti i tako što ćeš proslijediti ovu poruku. Ukoliko to ne
učiniš, propustit ćeš još jednu prekrasnu priliku da učiniš nešto lijepo.
Ako si dobio ovaj mail, to je zbog toga što netko brine o tome i znači
da postoji barem jedna osoba kojoj nešto značiš. Ako si prezaposlen
potrošiti par minuta za proslijediti poruku, je li to možda prvi put da
nisi
ništa učinio za sreću ljudi oko sebe? Razmisli malo, Žanješ što posiješ.
Što drugima pridoneseš, vratit će ti se. Ovaj dan bi trebao biti poseban
kao što si ti. Ne pitaj ništa, jednostavno sudjeluj!
Post je objavljen 23.11.2005. u 08:39 sati.