Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/virtuela

Marketing

Pablo Escobar

Image Hosted by ImageShack.us

Pajo se cijelu noć koprcao i bacakao po krevetu, stenjao, cvilio i glasno uzdisao; skoro sam se zabrinula za njegovo krhko duševno zdravlje. Kao da vanbračnu postelju dijelim s ratnim veteranom koji je proveo godine u Vietcong zarobljeništvu (Ovčari, Manjači,...) pa sad pati od najstrašnijeg PTS-a.
Istina je međutoa, prozaičnija - prežderao se vrućim tost-sendvičima od sira - baš pred spavanje. Priznanje je palo rano zorom kada smo se u krevetu kucnuli šalicama za kavu.

Nekako u isto doba nazove me i Stari.
Raspituje se o unučadi. Odrasloj i nerođenoj.

Kažem ja njemu kako mi je Daćko-Sraćko u trbuhu bio baš kao onaj puh iz "Alise u zemlji čuda", onaj što po cijele dane spava u čajniku.
Za razliku od BelzeBube koja se prekobicava i luduje sve u 16.

Pa si nastavim ogovarati sina i kažem kako je on eto, dečko za kojeg je od presudnog značaja tko će mu biti žena.
Kada je puhu bilo dvije godine, mogli ste ga ostaviti da sjedi na stolcu i na tom istom stolcu ga zateći za 48 sati. Neko drugo dijete bi odlunjalo do susjednog sela.
Takav je i danas. Pa ga netko treba gurati.

Na to Stari pita:
"A je l' ima kakvu curu?".
"Ima", velim ja. "Španjolku. Zapravo, cura je Islanđanka, ali deda joj je Španjolac pa se preziva Escobar".
"Opa, miki!", veli Stari, "Mogao bi tu pasti kaki kriminal...".
"Neka", odgovaram - "Svatko tko preuzima rizik, vrijedan je moga poštovanja".
"Kako da ne", odgovara sasvim ozbiljno Otac. "Nakon prvog milijuna sve je ionako legalno".
He-he!


Post je objavljen 22.11.2005. u 17:40 sati.