Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/levijatan

Marketing

Nervozni poštar









Nisam imo' pare, golfa da kupim, aaa ni polovnog stojadinaaa
Ali sam na kraju uspio da skupim, kupio sam Forda starog dvajest godina



U jedan je četvrtak prošlog mjeseca u zagrebačkom klubu KSET-u, održan dobar koncert. Ne stigoh do sada ništa napisati, ali eto, valjda nikad nije kasno. Radi se o „Nervoznom poštaru“, sarajevskoj grupi originalnoj u svakom smislu. Bilo je puno i nije se moglo, vala , ni disat kolika je gužvara bila. Iako možda nisam subjektivan po tom pitanju, probat ću napisati nešto, koliko god mogu objektivno. Pjevač Rule, pojavio se u sakou i lakiranim cipelama. Inače to vam je onako, jači čovjek zidarskih podlaktica i duge kose svezane u rep. Slika i prilika kafanskog pjevača koji je došao odraditi svoje: otpjevat, dići raju na noge i otići nakon dobro obavljena posla. Odmjerenim pocupkivanjem i laganim pokretima, tako karakterističnim za izvođače narodne muzike odmah je na početku dao do znanja da će to biti RokenRoll sa dušom narodnjaka.
Profesionalci ne mogu birati što će svirati, bar odakle ja dolazim. Uglavnom se svira prema prigodi, ili ono što je naručeno. Postojale su dvije glavne proslave u životu svakog muškarca, odlazak u armiju i ženidba. I za obje prigode "Nervozni poštar" je dao svoje evergrine. Ako ustreba oni sviraju klasični repertoar narodnjaka, Rock & Roll ili njihovu originalnu mješavinu Folkenroll - kako oni to vole nazvat.
I te večeri su u KSET-u probali podvalit par pravih narodnjaka a kako mi se čini, neki to nisu ni primijetili. Zbog toga je valjda Rule ( tako se zove glavni vokal) i obukao ispod sakoa crnu majicu sa amblenom AC/DC i nekakvim paklenim motivom. Pravi kameleoni. Nevjerojatno su me točno podsjetili na predratnu Bosnu. Bosnu u kojoj je jedna od važnijih preokupacija bila: da li na veliko traćit odlazak u armiju ili potiho, samo sa familijom i prijateljima.. U razgovoru sa jednim istinskim fanom, koji mi je priznao da ne propušta njihove koncerte, saznao sam zanimljivu činjenicu da su prije mjesec dana već nastupali u Zagrebu i to u ozloglašenom narodnjačkom disku „Pasha“. "Nervozni poštar" je valjda jedina stvar na ovom planetu koja može spojiti Pashu i KSET. Spojila su se dva magnetna ili bolje reći električna pola, upravo tamo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Iskre samo što nisu frcale.
Sve na njima je govorilo da nisu baš sto posto sigurni da su na pravom mjestu. Vidjelo se da pola pjesama iz repertoara nisu planirali odsvirati, uostalom svako malo su se pogledavali sve u smislu, da li da sviramo ili ne, pogotovo one pjesme o ispraćanju vojnika u JNA. Da se razumijemo, nema tu nikakve politizacije. Oni pjevaju o običnim ljudima koji pijani putuju vozom za Kikindu, Celje ili gdje se već onda išlo na odsluženje. Kad je publika sama počela pjevati, samo su se pridružili razdraganim obožavateljima. "Trista triest tri, sitno". Bio sam iznenađen koliko sam predstavnika kulturnoga života u Hrvata vidio tamo. I koliko je njih znalo tekstove pjesama. Mlade književne nade i poznati pjevači, dobro nepristojno mi je sad o tome pisati, još će ispasti da sam neka baba tračara.

Optužit će me još tkogod, da sam jugonostalgičar, a zapravo se radi o djetinstvonostalgiji i to u najčišćem obliku. Ono što je mene pogodilo i dirnulo, je upravo taj blast to the past. Teme njihovi pjesama obilaze sve nervne čvorove prijeratne Bosne. Ili bolje rečeno, nervne čvorove mojeg djetinjstva, upravo onog iz čega ću izrasti i posti to što već jesam. Ima tu svega: kamiondžija, starih golfova, karate filmova i nunčaka, stripova zlatne serije, pjesama posvećenih vestern filmovima, rakiji. Tko je taj čovjek koji je dobio ideju napraviti pjesmu o vestern filmovima? U njoj na glazbenu temu iz špageti-vestern filmova pjeva vokal apsolutno inegriran u narodnjake i da sve to skupa zvuči fantastično. Ima još bisera npr. u jednoj pjesmi na glazbenu pozadinu koja pripada žešćoj rock pjesmi sa naglašenim bubnjevima, folk vokal pjeva „Jooooooj što volim zi zi Top !“. Zaista genijalno, baš kao i ideja da se napravi spomenik Bruce Lee-ju u Mostaru.

Tko prati kolumne i tekstove Miljenka Jergovića, može naići i na jedan članak u kojem se osvrnuo na ovu grupu. Kako je on to zamijetio: "Nervozni poštar" je, iako se sprda s narodnjacima, integrirani dio narodnjačke glazbe, a slušateljstvo te grupe u glavnom i jesu oni što slušaju narodnjake; Možda i ima pravo, uostalom nije zapravo ni bitno. Možda me samo malo zasmetalo u tim njegovim tekstovima, a kako već rekoh da ga pratim već dulje vrijeme, to što glazbenoj tematici prilazi iz položaja vrhunskoga arbitra. Zapravo kamena međaša koji odvaja dobro od lošega, kvalitetu od sranja. Po njemu postoje narodnjaci koji su dobri. Ako mu se nešto sviđa iz te skupine koju bi mogli svesti pod taj narodnjački nazivnik, onda on to odmakne iz nje tako da to nazove kafanskim pjesmama. Dakle, kafanske pjesme su negdje u ponoru između narodnjaka i nečega za što nisam siguran da postoji naziv. Jedan vrstan kafanski pjevač ( po njemu) je Toma Zdravković. U tome se obojica slažemo. Ali ostavimo se predrasuda i osuda, cajki i loše muzike. Toga je vazda bilo i bit će. Uostalom o ukusima se ne raspravlja. Eto, htjedoh samo reći da je bio dobar koncert, i da je nekako sve u vezi njega prošlo manje-više nezapaženo. Nema veze, neki su prepoznali. Osobno sam se odlično zabavio i nasmijao, što je zapravo glavna nuspojava njihove pjesme. A bit je u zabavi, zar ne ?


Post je objavljen 19.11.2005. u 17:17 sati.