...ko mali crv u kupusovom listu ili mušica u hrpi govana, pa ne stignem ni razmišljat o ičemu drugom, a kamoli pisati o tome o čemu ne stignem razmišljati. Istina, bilo je dana kad sam u jednom dahu iz glave mogao izbaciti nepregledne kolone slova, koje bi se po izlasku na svjetlo uobličavale u riječi i negdje daleko daleko na horizontu tvorili rečenice, stavke, odlomke, a ponekad čak i smislene tekstove. No ti glori dejs iliti dani slave su prošli i moj ego se našao u vrtlogu vremena, slijepljen s bezobličnom masom prosječnosti, stisnut s jedne strane poslovnim obvezama, a s druge strane isto obvezama, samo druge vrste. Between rock and a hard place, kak bi rekli mi šta se pravimo englezi. Nije da kukam, dapače to za posljedicu ima bistriji pogled i poboljšanu cirkulaciju love iz tuđih ruku u moje džepove [trlj, trlj rukicama], samo zbog toga nemam vremena napisati išta smisleno. Naravno da bih radije ismijavao napuhane veličine, šprdao se sa slabijima od sebe ili skriveno podsmijehivao jačima, Naravno da bi vrlo rado frustracije istresao na nemoćnima, širio strah i strepnje zbog krhkosti i prolaznosti života, obračunavao se sa svim i svačim ili jednostavno filozofirao o introspektivnim produhovljenjima i inim kontemplacijama. Naravno, naravno. No stvarnost me uzela u žrvanj. Zajahao sam val sadašnjosti i pretvorio se u stroj za rješavanje tekućih problema. Žongliram na rubu litice, održavam ravnotežu na konopu visoko iznad zemlje, grebem se s vjevericama, hrvam grčko-rimski s medvjedima, eskiviram zlonamjerne ptičurine s proljevom, gutam govna i žilete. S vedrim smješkom na licu. Osim kad me neki dan stomačni virus nakon brze izmjene udaraca nokautirao i poslao na kućno liječenje. Daklem, u pravilu s vedrim smješkom i iskrom u oku radim sve što mogu i umijem da ne potonem, odlučan da jednog dana sjednem u miru i s toplim sjećanjem pogledam na ove dane kad sam radio ko Avdija na radnoj akciji izgradnje pruge Brčko-Banovići...
Arbeit macht frei...
Post je objavljen 17.11.2005. u 14:47 sati.