Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/rockroll

Marketing

O konzumerizmu - treći dio - Rollercoaster

Legenda o gospodinu Sizifu (ne ‘onom’ Sizifu)*

Sigurno ste čuli priču o Sizifu, prepričava se maloj djeci uz vatru na logorovanjima, ili kraj ognjišta. Naravno, znate već da ne mislim na grčkog tragičara koji je gurao kamen, nego na onog drugog čovjeka čiji su roditelji imali čudan smisao za humor onog dana kad su mu izabrali to ime.

Sizif je, poput većine svojih suvremenika, odrastao kao dijete u obitelji radničke klase. Nikada nisu imali previše, ali nikada nisu bili ni gladni ni bosi. Bio je solidan učenik u školi, nikada najbolji, ali uvijek među najboljima. Nakon osnovne škole, uspješno je protrčao i kroz gimnaziju te potom otišao na studij u susjedni veći grad. Studentsko je vrijeme bilo zlatno vrijeme. Otkrio je kino, kazalište, Boba Dylana i Joan Baez, otkrio je bridge. Stekao je prijatelje kakve je uvijek trebao, a da toga nije bio ni svjestan. Ljude s kojima dijeli zajedničke interese i filozofije, a ne samo mjesto u kojem žive. Otkrio je i ljubav, vođenje ljubavi i ljubavnu bol. Shvatio je sve. Prepun ideala, jedva je čekao da ostavi iza sebe drago mu studentsko naselje i krene mijenjati svijet. Želio je disati punim plućima.

Negdje u to vrijeme je upoznao i nju, Terezu. Ljubav ih je pokosila poput uragana. Satima su razgovarali o ratovima i svjetskom poretku, o konzumerizmu, malograđanštini, utrošenim životima, prljavim političarima, sirotim ljudima koji spavaju u parku pokriveni novinama... Žalostilo ih je sve ono što čovjeka povede u krivom smjeru i čini ga slijepim putnikom životnog putovanja. Znali su sve, znali su što je Dylan mislio kad je napisao “koliko puta čovjek mora pogledati gore, prije nego što vidi nebo”.

Par mjeseci nakon toga, Sizif je završio fakultet i zaposlio se u poznatoj i snažnoj tvrtci. Jednoj od onih u kojima svi žele raditi. Nije bilo bitno da je kao pripravnik radio za ‘kikiriki’. Znao je da samo treba biti strpljiv i da će sve sjesti na svoje mjesto. Unajmio je malenu garsonijeru. Jedna prostorija koja je istodobno i kuhinja i dnevni boravak i soba, te wc s malom hrđavom kadom. Malo i skromno, ali u skladu s mogućnostima. U biti, njemu i Terezi nije više ni trebalo. Kad ona završi fakultet i nađe posao, sve će biti bolje. Tako je to i bilo pola godine kasnije. Tereza je završila fakultet i našla posao. Preselili su se u malo veći unajmljeni stančić, kupili računalo i stari Renault 4. Budućnost je počela.

Kroz idućih dvije godine, sve je išlo prema planu. Sizif je dobio novi ugovor o zaposlenju na neodređeno vrijeme, malo napredovanje i veću plaću, Tereza je i dalje radila na kratkoročni ugovor, ali je i njoj plaća povećana. Sanjali su svoj stan. Bili su svjesni toga da je plaćanje najma zapravo bacanje novaca. A kad se nešto zaista želi, nađe se načina. Dobro su plivali kroz financijske zavrzlame i uspjeli pronaći izvrstan stambeni kredit bez dodatnih jamaca (samo je hipoteka na nekretninu bila osiguranje kredita) i uz kamatu od 5,3 % što je mnogo, ali puno povoljnije nego što većina ljudi plaća za svoje kredite. Rok otplate 30 godina. Ključ garsonijere u džepu. Od roditelja su posudili nešto novaca i iskoristili ostatak kredite sposobnosti pa kupili i maleni automobilčić korejskog porijekla. Cijela je Terezina plaća odlazila na servisiranje duga, ali nije bilo drugog načina. Uostalom, ostvarili su prvu rundu svojih želja i sredili si život.

Ubrzo je Sizif dobio novo napredovanje i pripadajuće veće prihode. Više je radio jer novo, odgovornije radno mjesto nije dozvoljavalo puno opuštanja. Bio je na to spreman, sa rastom moći rate i odgovornost (kako je mudro zaključio još i Spidermanov odgajatelj). Morao je pomalo zanemariti društveni život i izbaciti iz rasporeda večeri bridgea. Ni Terezu više nije viđao koliko je to želio. No, barem je financijski pritisak splasnuo. A dogodilo se je i nešto divno. Nakon jednog od, sada već rijetkih, odlazaka u kino, na polu-javnom mjestu, njihova je ljubav oplođena. Devet mjeseci kasnije, rođen je Borna. Godinu i pol kasnije, kao rezultat nježne večeri u bračnom krevetu, rođen je i Boris.

Tereza je nakon porođajnog promijenila posao za drugi, bolje plaćen i s ugovorom na neodređeno. To je bilo upravo ono što im je trebalo. Reprogramirali su stambeni kredit i uz puno upotrebe mudrosti, preselili u dvosobni stančić prilagođeniji mladoj obitelji. Njihovi će sinovi imati sve. Oni će se za to pobrinuti.

Godine su prolazile, dečki su rasli, a život Sizifa i Tereze je postajao rutiniraniji. Odlaske u kino i kazalište zamijenili su subotnjim obiteljskim odlascima u supermarkete. Supermarketi su bili sjajni i zbog toga jer su tamo najčešće čuli odavno zaboravljene klasike poput L.A Woman, Aqualang ili Forever Young.

I tada potres. Stravični događaj za koji su uvijek mislili da se događa drugima, dogodio se je njima. Sizifova je tvrtka, u potrazi za većom konkurentnošću, prošla kroz proces BPR-a (reinžinjeringa poslovnih procesa). Sizifov je odjel u tom procesu proglašen strateški nevažnim za core poslovanje poduzeća i ukinut. Nakon godina vjernosti i marljivog rada, završio je na ulici. O firme je dobio malu otpremninu, oproštajnu večeru sa najbližim suradnicima i Seiko 5.

Kako Sizif nikada nije bio lijen, niti je volio plakati nad svojom sudbinom, uložio je puno truda i ubrzo našao novi posao. Doduše, nešto lošiji od onog na kojem je bio, i isto tako, nešto lošije plaćen. No, srećom, taj je posao zahtijevao i manji vremenski angažman. Popodneva i večeri su mu ponovno postala slobodna. To je bilo i dobro, jer Sizif je sada imao priliku raditi navečer s prijateljem u fušu. Taj ga je posao uvijek pomalo privlačio, a sa sinovima koji odrastaju i novca nikada nije bilo dovoljno. Kasnije nakon posla ili one dane kad popodneva nije radio, najviše je volio sjesti na kauč, raskomotiti se i upaliti tv. I on i Tereza su voljeli «lakši» tv program. Strast prema Bergmanu i Kubricku, zamijenili su za uživanje u Spielbergu, reality programima koji su postali jako popularni i starim Fordovim westernima. Naime, uz sve ove muke i posao, film su doživljavali isključivo kao opuštanje. Što lakši, to bolji.

I dalje je sanjao o lijepim stvarima. Samo što više nije zamišljao putovanja u Amazonu, Kapadokiu i na Novi Zeland. To mu se je sada činilo nekako smiješno i opasno. Dječački baš. Sanjao je novog golfa u boji trule višnje i s moćnim tdi motorom. I Bang & Olofsen plazma televizor dijagonale 29. Znao je da si ne može priuštiti ni LG plazmatron, ali što je čovjek bez snova?

Godine su polako prolazile.

*****



Borna je, kao i većina svojih suvremenika odrastao kao dijete u obitelji radničke klase. Nikada nisu imali previše, ali nikada nisu bili ni gladni ni bosi.



> Ja sam samo običan, maleni čovjek,
Ljudi kao ja svoje su odjebali
> KUD Idijoti: Ljudi kao ja


Rock Roll


*Na pisanje priče sam bio motiviran procesom zvanim Rat Race iz Kyosakijeve cijenjene ekonomske knjižice Rich Dad Poor Dad.


Post je objavljen 16.11.2005. u 18:09 sati.