Marketing
Bajdvej, hitno vas trebam
Nisam flegmatičan tip. Ono da me baš briga za sve, da mi je sve ravno i da se stvari oko mene događaju, a da ja baš ništa ne primjećujem. Za razliku od onih događaja u životu koji me dirnu na emotivan način, bilo da je riječ o sreći, žalosti ili nekom drugom jačem osjećaju, ovo je post o nečem sasvim drugom. O onome što je Trill nedavno spominjala u jednom svom postu. Baš onako kad izbuljite oči ili možda nabacite i kakav blaženi osmijeh.
Jutros me je na Radio Rijeci doslovno ubola u uho jedna riječ koju je spomenula novinarka. Mislim da je bila najava današnjih događanja u Rijeci, a onda je usred tog hrvatskog izričaja (što je valjda i za očekivati, jer Radio Rijeka nije neka lokalna Selo Moje Malo radio-stanica, već dio Hrvatskoga radija ) odnekud ispala momentalno planetarno popularna riječ BAJDVEJ. O majko mila. Jasno je meni da u žargonu možemo govoriti kako hoćemo da bi ispali «face», ali zamislite da Danko Družijanić ili Zoran Šprajc na Dnevniku mlatnu tu riječ. Znam da od nekih stranih riječi ne možemo pobjeći, niti trebamo, posebno ne ako nemamo svojih (npr. hamburger, hot-dog, pizza...). Ali nije li riječ USPUT kraća za 2 slova? Ja više ni «ex» ne spominjem na blogu od straha da me Skalić opet ne opere.
Onda, vjerovatno ste ne jednom primjetili u američkim filmovima ono što i ja. Prvo, ne kužim zašto nikad ne zaključavaju vrata kuća i stanova. Znate ono kad negdje odlaze i samo zatvore vrata. U krimićima i trilerima kad netko nekoga ganja, uvijek ruke drhture dok nađu pravi ključ, da bi nešto otključali. Ali što će im ključ i otključavanje kad nikad nisam vidjela da nešto zaključavaju. Drugo, možda to spada u liberalno pa ja kao ortodoksna konzervativka ne kužim, ali bi li mi netko pojasnio zašto je u filmovima najnormalnije dignuti noge sa obuvenim cipelama na krevet, tamo gdje inače tapkate čistim i opranim nogama. Ili nečim drugim. Čime god. Ali čistim.
Ono što me gotovo fascinira je – zašto se sir koji se uopće ne topi (nego ostane onako osušen i komadičast) zove SIR ZA PIZZU? Razmišljam o toj misteriji dobrih 10-15 godina i još nisam uspjela shvatiti zašto je jedini sir koji ne dolazi u obzir za pizzu - sir za pizzu.
I za kraj, blog. Pomalo se čudim da nekoga određen broj komentara spriječi da ostavi i svoj komentar. Naglasak je na pomalo. Jer, ja ili imam ili nemam što za reći, ili pak želim ili ne želim, ali me broj(nost) komentara ne zaustavlja. No, hajde, možda netko misli da je već sve rečeno, ili nešto drugo, nebitno sad. ALI dajte mi objasnite ako znate – u čemu je tajna prvog komentara? Koja potakne na ono euforično PRVI, PRVI. Ili se ide i korak dalje pa bude da je prvi komentar samo «Prvi», a drugi je «E sad mogu komentirati...».
Ne zamjerite, ali morala sam vam reći. Vi ste mi zadnja nada, inače ću zauvijek živjeti u neznanju. BAJDVEJ, nisam stavljala smajliće da ne bude baš kič. 
UPDATE
Pročitala sam post kod Bridge. Mislim da svatko od nas može dati svoj skromni prilog akciji kojom se želi doći do osamdeset božićnih poklona za djecu s posebnim potrebama o kojima skrbi Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom u Križevcima.
Post je objavljen 15.11.2005. u 21:47 sati.