Je li knjiga prozvod? Well, jest, jer, jebiga, prodaje se. Kupuješ je. Da, naravno, knjiga je i više od toga. Donosi mi svakakve senzacije: podučava me, zabavlja, nasmijava, živcira, daje mi na uvid nov i drugačiji svijet. Po istom principu funkcionira stol. Proizvod koji kupuješ. I stol mi služi: da na njemu ostavim stvari, da s njega jedem, da na njemu pišem, da se za njim dobro s društvom provedem. Da li biste kupili stol koji je klimav? Da li biste dali novce za stol čija površina je nesavršena na način koji onemogućava ili otežava upotrebu istog? Ja prva ne bih. A knjigu, kad i ne kupiš, opet te košta - potrošiš na nju svoje vrijeme.
Zato se ne slažem s knjiškim moljcem kad kaže: "Ako recimo u romanu ‘Devet’ Zrinke Horvat prepoznam preveliku površnost pri oslikavanju likova ili nedovoljnu razrađenost odnosa među likovima, neću svoju kritiku bazirati isključivo na tim segmentima jer mislim da bi bilo NEISKRENO od mene da ne spomenem i zanimljivo miješanje žanrova u tom romanu ili čestu referencijalnost i citatnost. Ili ako recimo u romanu ‘Playstation baby’ Milka Valenta uočim klimavu konstrukciju, nedorađenost i nezgrapno spajanje proznih dijelova u romanesknu cjelinu , ne bih bio ISKREN i bio bih zlonamjeran ako bih prešutio lucidnost pojedinih autorovih zapažanja, čestu duhovitost, inteligenciju i vrlo efektan završetak priče. Izostavljanjem tih komponenti i inzistiranjem isključivo na manama knjige, moja kritika bi bila nepotpuna i ne bi odražavala kompletnu sliku koju o tom romanu imam."
Klimava konstrukcija i nedorađenost odjebu roman jednako kao što odjebu i dobar stol. Posao je kritičara da na to ukaže.(Što je na našoj kulturnjačkoj sceni baš i nije običaj) Stol koji mi oduzima dah kakvoćom materijala i origialnim dizajnom ipak neću kupiti ako mu je jedna noga kraća. I onome ko ga je napravio neću hvalit ni dizajn, ni materijal, nego ću ga dobro iskudit, tako da kad idući put krene proizvodit svoje maštarije pripazi malo i na tehnički dio. A pisanje je prvo zanat, a onda umjetnost.
Iskrenost je kada kažeš sve što misliš, ne samo dobro. U svijetu hrvatskog sf-a Darka Macana stalno prozivaju da kako to da "nikad ne čita ništa dobro". Macan samo nije još pročitao ništa savršeno. Obožavam njegove kritike zbog dvije stvari. Prva je to što su pismeno sastavljene, dozlaboga duhovite, jednostavno izvrsno napisane. Pruža mi ono što poznam samo na engleskom - a text that is a delight to read. Poštuje žanr takvoga pisanja, nešto što u nas itekako fali. (I ljubomorna sam, ljuboooooooooomoooooooooooorna. do zelenila.) Druga je pronicljivost i konstruktivnost njegove kritike. Mislim da to proizlazi iz činjenice da je Macan i sam pisac. Tako da ga ne jebe previše književna teorija kad kritizira, čini to iz pozicije osobe koja se s stvarima na koje u kritikama ukazuje i sama nosi. Tako da često vidi stvari koje čitatelji i kritičari koji sami nisu pisci osjećaju, no teže uočavaju (pinpointaju). Kad u svojoj kritici kaže da je nešto loše, Macan ne kaže samo i zašto je loše, ode korak dalje i objasni kako se to moglo bolje izvesti, prokaže gdje je nastao zajeb. Zašto točno ovaj plot construct tu treba povući onaj tamo umjesto onog upotrebljenog, i zašto jedan dio treba izbaciti, a drugi razraditi. Naravno, Macan to voli zamotati u zločestu, bockavu i duhovitu rečenicu (I ljubomorna sam, ljuboooooooooomoooooooooooorna. do zelenila.) umjesto u ružičasti autor-je-bez-obzira-na-sve-jednistveni-talent papir. Prirodna je posljedica toga da preveliki ego pisaca, a bome i ljudi in general, koji ne vole da im se istina saspe u lice, nije u stanju zaviriti iza toga zamotuljka i naučiti nešto o tome kako da budu bolji pisci.
Post je objavljen 13.11.2005. u 15:14 sati.