Večer je… a ja ne mogu prestati razmišljati.
Evo, već sam nekoliko redova izbrisala što sam mislila napisati u blog… ne mogu prestati razmišljati i zato mi… (opet sam dosta toga pobrisala) …zato sam ostala bez riječi.
Pitate se o čemu razmišljam? Baš o svačemu… Nema neke posebne stvari… lažem. Ima.
Ima i to dosta toga. Jedno od njih je pitanje koje mi je cijeli dan u glavi – zašto sam u životu tako nesretna?!? Nešto suprotno sreći se može vidjeti i iz naslova… Nesuđena rockerica pod tužnom zvijezdom.
Zašto nesuđena? Nitko me ne shvaća ozbiljno. Možda si ne piercam tijelo kao budala, možda ne izlazim na neka tamna mjesta, možda nisam obučena u kožu i metal, ali to nije sve… kao i punk, i rock se može smatrati načinom života.
Zašto rockerica? Tu objašnjenja ne trebaju…
Ali zašto pod tužnom zvijezdom? Upravo zato, i ni zbog čega drugog. Tužna sam, i smatram da sam tako i rođena… Zar nije čudno da imam baš malo onih trenutaka u životu kojih kada ih se sjetim, nasmijem se, razveselim i dan mi odmah postane svjetliji… Evo, takvih se sada malo mogu sjetiti.
Ili ovaj slučaj… Možda imam sve što mi treba, ali mi ni to nije dovoljno da budem zadovoljna. Stalno želim više, i više, a ponekad mi takav stav smeta. Trebala bih biti zadovoljna onim što imam i što sam postigla, jer ima puno gorih „imanja“, ali ja se ne mogu smatrati sretnom u takvoj situaciji. Nije da meni nešto treba ili mi nešto nedostaje, ali ja želim više…više… I od sebe stalno želim više, želim biti pametnija, sretnija, bolja kao osoba, lijepša, želim ostvariti veće rezultate, uvijek težim savršenstvu, pa mi mnogi kažu da sam SANJAR…...
Ali unatoč svemu, jučer mi je bio lijep dan, zaista prekrasan. Iako mi je jutro bilo dosta stresno jer sam zaspala po onom starom običaju kašnjenja, i zato mi je škola trpila no nema veze, jer tamo sam zabilježila veliki uspjeh osim prva dva sata neopravdana (pokušala sam se ispričati da sam zakasnila na bas, no nije prošlo).
No uvidjela sam da kad se otvorim, dan mi bude lijepši. Nesmijem dopustiti da me koči strah, strah od odbijanja… Jer zašto ja mislim da me drugi ne vole i da sve jednostavno odbijam? Možda je to ipak malo preteška riječ, ali se bojim da svi misle da sam manje vrijedna od njih, i da moje mišljenje nitko ne uvažava.
Moj blog ne čita mnogo ljudi, samo par ljudi sa foruma, ali nema veze. Ionako sam htjela da ovo ostane koliko – toliko privatan blogić :)
Danas mi je pak bio užasan dan. Uvrtila sam si neki film u glavu i ne mogu se riješiti tog osjećaja… Toliko toga baca veliki presing na mene, a još i sama se ubijam da nisam lijepa, iako drugi tvrde suprotno, sama si dokazujem da nisam lijepa ; da nikada neću naći pristojnog dečka koji će me voljeti koliko i ja njega, do sada sam bila s par njih, ali jedini dobar mi je bio Sike (nekima sam ga i spominjala) kojeg nažalost više neću vidjeti. U ovom sadašnjem sam se razočarala, i iako smo još zajedno, mislim da će ubrzo doći do promjena…
Neznam što da radim… Imala sam tako dobro mišljenje o sebi, što ga je pokvarilo?!? Jer kada si nezadovoljan sobom, onda kako uopće možeš pomišljati na ikakvu sreću?!?
Moja osobnost…onako kako se izražavam na forumu, takva sam i u RL… Neznam da li je to dobro ili loše, ali jedno znam – nisam simpatična sama sebi, kako ću onda biti drugima.
Ponavljam se, ali ne mogu si pomoći – zašto mi nitko ne pokaže da sam mu bitna i draga?!? Zar je ljudima tako teško uputiti koji osmjeh?!? Zašto im je teško?
Tako sam nesigurna… Nije fer. Nije fer što nemogu nikome opisati kako se osjećam, nije fer što sve dobre osobe koje upoznam moraju otići daleko… Uvijek mi se dogodi da kada se sa nekim sprijateljim, uskoro mi splet okolnosti oduzme tu osobu. Pa zar je to itko zaslužio? Osoba jednostavno ode iz mog života. Nije fer što neki ljudi osuđuju na prvi pogled. Zaista nije fer. A uostalom, zašto osuđuju? Zar na prvi pogled možeš nekoga toliko zamrziti da si sposoban da mu uništiš život? Ako možeš, kuda onda ide ovaj svijet? Gdje su nestala prijateljstva, sklad i duže, čvršće ljubavi?
Možda…možda je problem u meni. Vjerojatno. Kriva sam što sam nesigurna, što me to čini teškom osobom. Treba me još više osuđivati, da se zatvorim i da više ne pokušam biti složna sa nekim, jer sve što je dobro može duplo bolje zaboljeti kada se zabije nož u leđa.
Više ne mogu ovako.
Prije par mjeseci sve što sam htjela bilo je da nastavim kako sam počela, jer imala sam sve. Dobar život, odisala sam pozitivnom energijom, čak sam i na forumu dosađivala sa svojim smješcima i „super, super“ u Kako se osjećate et d moment.
Sada imam probleme, pritisak, okolišanja, loša iskustva.
So let be it that way… it is not important. Koliko izdržim, izdržati ću. Kada više neću moći, jedno jutro ću produžiti san u krevetu…na neodređeno vrijeme.
Sama za svojim stolom, rockerica tužna pogleda, suzom na obrazu i njihovom riječi u mislima….
Post je objavljen 12.11.2005. u 21:13 sati.