razgovarajući, pa i pišući svoje postove, izbjegavam upotrebljavati neke riječi koje smatram, u neku ruku, meni neprihvatljivima. iako su to sasvim normalne riječi u sasvim normalnoj svakodnevnoj konverzaciji, koje svojom jednostavnošću i značenjem odražavaju bitak rečenog, u mom su riječniku, ako ne izbačene, onda berem do krajnjih granica marginalizirane.
zašto?
jednostavno zato što se ne uklapaju u moje viđenje stari i onako izgovorene ili napisane djeluju pregrubo i presurovo i jednostavno nisu dio moje osobnosti.
jedna od takvih riječi je bivša.
tih pet izgovorenih glasova ili napisanih slova kratko, jednostavno i konkretno označava neku prošlost.
bivša djevojka, bivši posao, bivši auto, bivši prijatelj…
sasvim benigna riječ koja u mojoj glavi odzvanja kao udar groma u olujnoj noći.
u svome sam se životu naslušao priča o nekim prošlim ljubavima koje su prečesto završavale vrlo burno, oplemenjeno beskonačnim natezanjima, svađama što nemaju kraja i nepovjerenjima. o njima se gotovo uvijek progovaralo kao o noćnim morama, velikim zabludama, neoprostivim pogreškama.
promjenom posla firma iz koje se otišlo bila je prepuna ulizica, spački, nekorektnosti, njom su carevale dvorske lude i cirkuski klovnovi.
stari su automobili preko noći postajale islužene kante, neumjereni potoršaći živaca i novaca, a prijatelji koji to više nisu najgori neprijatelji. vješalo se, u tim pričama, na svjetlo dana sve ono prljavo rublje, kao signalne zastavice na starim drvenim jedrenjacima, a sve s ciljem i svrhom kao neke edukacije "nevinog slušatelja" da ne ponovi grešku.
moje veze, moji poslovi, moji automobili, moji "prijatelji" nisu bivši, oni su za mene dio prošlosti, kamenčići u mozaiku moga života, detalji koji krase odjeću u kojoj kročim ovim svijetom.
sve su moje veze, i one za jednu noć i one što su trebale trajati vječno, imale na početku jasno i glasno definirane ciljeve, kao sudske presude na oglasnoj ploči. zahvaljujući tome, što smo mrvice istine prihvaćali bolje nego gomile laži, takve veze, na svome kraju, nisu bivale gubljenje vremena, nehumane i nekorektne i nisu imale minus na računu. u njih se uvijek više ulagalo nego se trošilo. ne vjerujem da mi se to događalo zato što sam baš znao, više je, ipak, to bila stvar sreće.
poslove sam mijenjao ne zato što sam mislio da su loši nego zato što sam očekivao da će budući biti bolji. i oni su čangrizavi starci, dvorske lude i cirkuski klovnovi samo imali loš dan.
moj je stari automobil, vozeći me cestama sna i bespućima košmara, bio i ostao moj najbolji suputnik u lutanjima kroz prošlost.
a prijatelji, njih imaš ili nemaš. ili jesu, uvijek i za sva vremena, ma što oni mislili o tom, ili nisu, od prvog dana. ne uzimam za zlo trenutke slabosti pa čak i kad godinama traju.
ni riječi ostavio, prekinio, rastavio nisu mi nekako po volji. negdje u mojoj podsvjesti, njihov izgovor, odjekuje kao trganje plahte kojom se previjaju rane u nedostatku zavoja, kao kidanje odjeća s nevinog curetka, kao cjepanje jedara brodu u oluji. ja nisam ostavljao niti bio ostavljan, jer nisam ništa ni posjedovao i nisam bio posjedovan. nisam prekidao niti se rastavljao, jer ostavljao sam netaknute mostove preko tih litica. ne da bih se vračao i, kao grešnik što zaglibio je do dna, tražio oprost i utočište u toplini nečijeg doma, nego da na njegovom luku, raširenih ruku, dočakam drage goste.
od svojih sam se prošlih ljubavi, jer sve sam ih voliko, duže ili kraće, ne manje ili više, jednostavno civilizirano razdruživao.
što se mene tiće, neke riječi u riječniku ne moraju postojati, ali neka su tu, netko ih voli, pa neka izvoli.
Post je objavljen 10.11.2005. u 01:19 sati.