nekako imam osjećaj,
da sam puno naučio kroz sve ovo
što mi se izdešavalo zadnjih godinu dana
nekako kao da nisam više blesav
i moja nastojanja prema duhu, kao da su se produbila
(ajde recimo bar malo.. :-)))
shvatiš da ništa drugo nije bitno,
istina: dolazi kroz sitne stvari i zadovoljstva;
kroz istrčano tijelo do krajnje granice
koje miluje topli jutarnji vjetar po licu
kroz osmjehe ljudi s kojima se družim
i toplinu koju osječamo u tome
kroz ljubavne boli koje bole
i život koji kuca zbog njih
kroz neostvarne snove, koji uvjek negdje
čuće i čekaju, i to da nije bitno dali
će se ostvariti ..
i navečer kad legnem, i sjetim se da trebam izreći
molitve, i onda tamo negdje u tko zna kojoj molitvi
zaspim, u jutro samo vidim da su bobci negdje po sobi,
da je knjiga zgužvana - da ne kažem pocijepana,
da su čarape bačene na sred sobe..
i opet ispočetka, budjenje, vježba, pucketanje zgloba,
rastezanje tetiva, pokreti, ta čarolija svega..
ja dišem, srce kuca, sretan sam .. hvala..
Post je objavljen 09.11.2005. u 08:49 sati.