Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/plejadablue

Marketing

Tri priče

Bijela mrlja

Gospođa Vlatka bila je obična žena iz susjedstva, u godinama koje se možda nebi mogle nazvati najboljima i sasvim prosječnog izgleda, kose uvijek uredno zavezane u rep i bez šminke na licu. Nosila je svjetle bluzice prigodnog kroja koje su sakrivale njenu nesavršenu figuru, ali i isticale njezine prebujne grudi. Počesto je bila u nekoj žurbi kojoj je teško bilo dokučiti razlog, pa bi na trenutke znala zastajati i sa glavom zabačenom unatrag umornim pokretom prelaziti rukom preko čela. Lovro, koji je sebe smatrao osobom profinjenog ukusa i pjesničke duše, u njoj je nalazio i posebnu unutarnju ljepotu , pa se volio podbočiti ujutro na svoj prozor smješten kao ptičje gnijezdo nasuprot prozorima gospođe Vlatke i promatrati njenu užurbanost kroz razmaknute zavjese.

Budio se rano jutrom. Suprug gospođe Vlatke bio bi sigurno iznenađen da je znao s kakvom pozornošću biva ispraćen na posao, ne samo od vlastite supruge, nego i Lovrinim pogledom kroz navučene zavjese. Čim bi zamaknuo iza ugla, Lovro bi razmicao zavjese i posvećivao se gospođi Vlatki. Pratio je budno sat – dva njeno kretanje iz kuhinje u sobu pa opet natrag, pratio je kako izlazi i zatvara vrata iza sebe. Pratio ju je i niz stepenice. Iako je tada nije vidio, zamišljao je njezine brze korake i ulazno-izlazna vrata zgrade su se otvarala – gospođa Vlatka išla je u nabavku. To je bio trenutak od kojeg nije više bilo razloga za budnost pa se bacao slomljen i iscrpljen na svoj krevet i ponovno se prepuštao snovima. Bilo je nemoguće ne pogoditi da je sanjao gospođu Vlatku kako prelazi dvorište, penje se uz njegove stepenice i tu u sigurnosti njegovog sobička uzima Lovru u svoje naručje.

Gospođa Vlatka, Lovro je bio u to uvjeren, bila je čarobnica. Držeći ga u naručju i izvodeći tajanstvene pokrete svojim malo ogrubjelim rukama ili klizeći iznad njega s raširenim bedrima između kojih su se vrata raja otvarala tamo gdje je najmanje očekivao, brinula je za sjajne i vlažne Lovrine snove uz istovremenu pripremu ručka u onoj kuhinji prekoputa. Sredinom popodneva gospođa Vlatka je izlazila iz njegovog kreveta i brzim koracima, okrećući glavu i povremeno zastajkujući da provjeri ne vire li iza nekih vratiju znatiželjne oči prelazila dvorište i u svojoj kuhinji izvodila posljednju fazu u pripremi ručka. Dokaz da je ručak gotov na vrijeme bili su mirisi juhe i pečenja koji su izlazili kroz otvoreni kuhinjski prozor gospođe Vlatke i, kako je Lovro mislio, po njezinom naputku putovali do njegovih nosnica, budili ga gladnog i uvlačili se u njegov sendvič. Gospođa Vlatka nije prestajala brinuti za njega. On sam zatvarao je puteve toj brižnosti i prepuštao je, iako nerado, njenom suprugu kojeg je, stideći se malo, nazivao u sebi debelim ljigavcem, a koji je uredno preuzimao gospođu Vlatku svaki dan u isto vrijeme nakon posla.

Jutros je Lovro bio zabrinut, zadnje bratovo pismo bilo je podeblje, otvorio ga je tek nakon dva dana. Tada je s nevjericom gledao u crna slova koja su najavljivala bratov dolazak i vrlo precizne naputke o tome da Lovro počne pakirati svoje stvari kako bi preselio bratu. Sve je sređeno, pisao je brat i navodio dan i vrijeme svog dolaska. Lovro je sa suzama u očima čitao te riječi koje su označavale prestanak njegovih snova i odlazak na mjesto gdje gospođe Vlatke neće biti, gdje neće biti ni njenih mekih dojki od kojih je uvijek bar jedna izvirivala iz otvora bluze i nudila se njegovim usnama kad god bi je poželio. Sakrio je pismo u ladicu, i predao se iskrenoj molitvi uvjeren da će mu biti uslišana i da će ladica progutati pismo zauvijek, da ga sutradan više neće biti. Ali kad je sutradan otvorio ladicu, pismo je još uvijek bilo unutra, rugajući se žuto-crvenom poštanskom markicom. Dan i vrijeme navedeni u pismu sve više nalikovali su današnjem datumu i današnjem popodnevu.

Lovro je bio naviknut miriti se sa stvarima koje su bile izvan njegove moći kontrole. On nije mogao promijeniti bratovu odluku, pa mu je jedino preostalo pričekati odlazak debelog ljigavca na posao kako bi objasnio gospođi Vlatki da će se morati rastati i od nje se oprostiti. Čim je teren bio čist, savladao je nelagodu izlaska iz sigurnosti svoje sobe, prešao dvorište brzim koracima i bez osvrtanja, popeo se uz stepenice i odlučno stisnuo zvono na vratima. Gospođa Vlatka je otvorila, a on je zajecao i bacio joj se u naručje. Zapličući trabunjao je o bratovom pismu i neminovnosti njihovog rastanka, sa glavom zagnjurenom u njene grudi. On nije mogao vidjeti strah, nerazumijevanje i nevjericu u njenim očima, osjetio je samo da ga njene ruke strastveno grle. U toj strasti udarala ga je i ogrebala po licu, a njezin vrisak proparao je jutarnju tišinu. Očaj ga je sad zgrabio za grlo kao zvijer pa je samo kroz suze ponavljao: još samo jednom, još samo jednom.

Ruke su mu krenule prema bijelom vratu gospođe Vlatke, razderao je bijelu bluzicu, bacio je na kauč i zagrabio usnama njene dojke, raširio joj bedra i ukrućen kao nikad dosad ušao u raj koji će mu od sutra biti uskraćen. Ruke i noge gospođe Vlatke lamatale su nemoćno zrakom, iz grla izlazio je samo blijedi jauk iznenađenja. Svom snagom pokušala se izmigoljiti iz čeličnog zagrljaja i izbaciti iz sebe to čudovište koje joj je zarobilo utrobu. Na trenutak čudovište je zastalo, stisak je malo popustio i ona je konačno uspjela. Mlaz se razlio po kauču, po njenoj ruci i kliznuo na pod, a gospođa Vlatka izjurila je vrišteći, onako raščupana i poderana kroz vrata, niz stepenice, u dvorište, na ulicu.

Lovro je ostao stajati iznad bijele mrlje sa hlačama i gaćama spuštenim do poda. Nekako je osjećao da toj bijeloj mrlji nije ovdje mjesto.


Dnevna soba gospođe i gospodina M.

Dnevna soba gospođe i gospodina G. bila je prostrana i gledala je na istok. Tu je ujutro sunce udaralo o velike prozore, a popodne je bio hlad i tišina. Gospodin G. je boravio ovdje nakon poslovnog ručka, od 16 i 30 do 18 i 15, zavaljen u kožnoj fotelji i sa naočalama na nosu, koje bi nataknuo da pročita dnevnu štampu. On je bio od onih zaposlenih i užurbanih ljudi koji su jutra i prijepodneva iskorištavali za bussines, a nešto poslije podneva radni mu je elan naglo padao, pa je obično sa nekim od poslovnih partnera prodiskutirao učinjeno na nekom od uobičajenih mjesta za te prilike, uz obavezni roštilj i bocu rizlinga. Gospođa G. nije trebala brinuti za ručak, jer je gospodin G. stizao kući sit. Ona bi ga, doduše redovito upitala da li je gladan i hoće li ručati, baš kao da ručak pripremljen čeka za serviranje, iako je još uvijek na sebi imala poslovni kostimić. On je pak, rječito stavljajući ruku na trbuh i otpuhujući odgovarao da danas nije gladan.

Gospođa G. nakon toga povlačila se u neku od prilično brojnih prostorija njihove kuće. Da se gospodin G. ikada upitao što gospođa G. radi nakon njegovog povratka kući, vjerojatno bi sam sebi odgovorio da nešto sprema. Ona je uvijek bila jako zaposlena, jer, u kući je uvijek bilo posla. No, on se nije pitao, nego je automatizmom usvojenim kroz godine uzimao novine sa ormarića i ulazio u onu prostoriju gdje i car ide pješice, da u miru i udobnosti svog doma obavi dnevno pražnjenje crijeva.

Dnevna je štampa obično na tom mjestu bila prolistana, zanimljivi članci ostajali su za detaljnije čitanje u fotelji. Gospodin G. volio je pritom imati uključen TV, pa je i daljinac imao svoje mjesto na njegovom trbuhu. U takovoj udobnosti, sa naočalama na nosu obično bi nakon desetak minuta zadrijemao, a onda pao u dubok san. Gospođa G., sada već raskomoćena u nekom od svojih brojnih kaftana, u 17 sati ulazila je u dnevnu sobu i izlazila bez opasnosti da probudi gospodina G. Pokupila bi cipele skinute kraj fotelje i sako prebačen preko stolice i odnosila ih u predsoblje. Gospodin G. bio je nepopravljivo aljkav za te stvari.

Gospođa G. budila je prvi puta gospodina G. točno u 18 sati . Gospodin G. spavao je otvorenih ustiju kao riba na suhom, povremeno šišteći negdje iz dubine. Kad je ruka gospođe G. uzela daljinac i novine sa njegovog trbuha, on je zvučno povukao slinu zaostalu negdje između njegovog jezika i donje usne i zatvorio usta. Pritom je otvorio oči i pogledao je snenim, malo zaprepaštenim pogledom ispod naočala. Gospođa G. uzimala je tada lijevu ruku gospodina G, hvatajući je palcem i kažiprstom i podizala je pažljivo dok sat na njegovoj ruci nije bio ispred njegovih očiju. Zakuckala bi noktom na četvrtasti prozorčić baš u trenutku kad su se kazaljke protegnule kao da se same bude iz dubokog sna. Gospodin G. zaklimao bi glavom i molećivo dahnuo: još pet minutica.

Točno u 18 i 15 gospođa G. ponovno bi otvarala staklena vrata njihove dnevne sobe, ali nije trebala ulaziti. Gospodin G. je čuo, iako vrata nisu proizvodila nikakvu buku. Skočio bi sa fotelje, pažljivo skinuo naočale i, malo zastajkujući, onako u čarapama, sa kravatom u ruci i otkapčajući putem košulju, popeo se u kupaonicu. Gospođa G. je uz popodnevnu kavu koju je pila u kuhinji, čula tuš i bučno grgljanje vodice za usta gospodina G., a onda i otvaranje vratiju između kupaonice i spavaće sobe. Gospodin G. spuštao se niz stepenice u nečem casual i premještao novčanik i ostale sitnice iz sakoa točno u 18 i 45 gunđajući pri tom kako ima sastanak tu i tu sa tim i tim. Bussines nema radnog vremena, zaključio bi mudro prije nego bi rekao: idem ja sad.

Gospođa G. zatvorila je vrata za gospodinom G. pet minuta prije 19 sati, a zatim uz zadnji gutljaj kave pričekala pet minuta. Gospodin G. ponekad bi zaboravio neku sitnicu. Mobitel ili naočale najčešće, pa je znala čuti ponovno otključavanje vrata i njegovo objašnjenje. Nakon toga, točno u 19 sati gospodin G. sjedao bi u svoj mercedes i odlazio. Gospođa G. znala je da se neće vratiti prije ponoći, jer gospođica M. bila je vrlo zahtjevna, a i gospodin G. znao je da gospođa G. odlazi na spavanje pola sata prije ponoći. Mali noćni razgovori bili su nešto što je pod svaku cijenu izbjegavao, a do ponoći bi gospođa G. zaspala sasvim čvrsto i nebi se probudila do jutra da joj se i krov ruši nad glavom.

Gospođa G. je u 19 sati, nakon što je pogledom ispratila mercedes gospodina G., ušla u dnevnu sobu okrenutu na istok, poravnala izgužvani jastuk u kožnoj fotelji i širom otvorila prozore. Zatim je iz džepa svog kaftana izvadila krupnu novčanicu uzetu u 17 sati iz novčanika gospodina G. i okrenula poznati broj telefona. Dnevna soba bila joj je na raspolaganju najmanje četiri sata.

Da je netko upitao gospodina G. što radi gospođa G. dok je on s gospođicom M., odgovorio bi sa sigurnošću da nešto sprema.


U haustoru

Gospođa Ines jutros je bila posebno zadovoljna ali i uzbuđena. Iako je imala jak želudac, dobru probavu i miran san, noćas se prevrtala po krevetu i nekoliko puta kroz mrak bacala pogled na budilicu. Noć je proticala sporo, a jutro je još sporije svitalo, kao da je vrijeme iskazivalo svoj neposluh. Gospođa Ines je bila od onih ljudi koji dane i vlastiti život podijele na vremenske odsječke, naprave plan i zadaju si zadatke. Sebi i drugima. Svako odstupanje, svaki otklon izazivao je u njoj osjećaj nemoći i gubitka kontrole. Ali sve se odvijalo prema planu zadnjih mjeseci, njezin zadnji uspješni planski period. U njemu nije bilo propusta, kao ponekad ranije. Kad se budilica konačno oglasila opreznim i malo nećkavim zvukom u 6 i 30 ona je već bila budna i sasvim razbuđena i uhvatila je brzim pokretom ruke njezino javljanje samo centimetar od male tipke. Njezin je suprug mogao odspavati još dodatnih sat vremena, sasvim dovoljno da se gospođa Ines sredi.

Tuširala se pogleda prikovanog za sjajne bijele pločice, savršeno bijele. Ona nije bila lijepa, nije bila savršena. Suviše sitna i suviše nezgrapna i za svoj vlastiti pogled. Ali mala ima pamet, uspjeti će ona u životu, govorio je njezin otac oduvijek, još ćemo mi biti na nju ponosni. Prerano je umro da bi mu stigla pokazati da je bio u pravu, ali njezin je suprug bio tu i pozorno je pratio njene poslovne uspjehe. I sinoć, kad ga je obavijestila o imenovanju, vidjela je odobravanje i u njegovim očima. Gospođa Ines nasmiješila se samoj sebi u ogledalu, onako kako će se smiješiti danas cijeli dan. Ona nije znala, ili nije htjela znati da u uglancanom staklu pozlaćenih rubova iznad kojeg je kristalna lampa bacala blago svjetlo na ružičaste i zelenkaste bočice sve postaje puno ljepše, profinjenije nego pod opakim svjetlom uredskih neonki.

Dok je oblačila svoj kostim boje šljive, povremeno je bacala brze poglede na ulašteni antikni stolić dnevne sobe. Papir je bio tamo, rastvoren, na vidljivom mjestu. Njezino imenovanje. Čista i jasna slova, bez mrlja. One nevidljive nikad nisu bile napisane, samo su kolale kao priče koje nije bilo moguće provjeriti. Gospođa Ines poneke je i sama načula, obično kroz slučajno rastvorena vrata ili u nekim razgovorima koji su se naglo prekidali kad bi se ona približila. Pričale su se, ustvari, pakosne priče, izmišljotine koje obično prate uspješnog čovjeka. Kao ona da se gospodin K., direktor zastupstva, zasitio svoje pomoćnice i ljubavnice gospođe Ines, ili priča da je gospođa Ines učinila neki poslovni gaf i da se mnogima, a i nekom važnom zamjerila. Kolale su i neke druge priče, priče o gaženju preko lešina u periodu kadrovskih reorganizacija, ali one su pak bile iz nekih ranijih vremena, pa je interes za njihov sadržaj već gotovo izblijedio. Prava istina se nije znala, niti su te priče dopirale do inače poprilično velikih ušiju supruga gospođe Ines. Ono što se u posljednje vrijeme znalo - gospođa Ines bila je preporučena stranim partnerima kao izuzetno sposoban i provjereni kadar za rješavanje nagomilanih problema firme koju su kupili ovdje, a preporuka je stigla preko renomiranog head huntera. Suprug gospođe Ines s pravom je mogao biti ponosan.

Gospođa Ines silazila je stepenicama zgrade u svom kostimu boje šljive i razmišljala kako će biti potrebno preurediti svoj novi ured i kako će odmah danas dati potrebne naloge. Ona je, s pravom, smatrala da izgled radne okoline daje uvijek prvi dojam i o čovjeku koji sjedi iza stola. S tim mislima spustila se do haustora i uhvatila za uglačanu kvaku izlaznih vratiju. U trenutku kad su se vrata počela otvarati, neka ih je vanjska sila otvorila tako naglo da je gospođa Ines, potpuno nespremna na takvu mogućnost, zateturala. Vidjela je dvije sive jakne i nečije ruke koje su je odbacile na zid haustora. U jednoj je ruci, to je gospođa Ines potpuno jasno vidjela, bila palica za bejzbol. Nije osjetila ni strah, ni bol, samo zaprepaštenje i nevjericu – to se nije moglo njoj događati, ne danas. Bila je bačena na pod, udarana teškim i prašnim tenisicama, a tihi, promukli glas spominjao je dug, izgubljenu zaradu i naplatu. U glavi joj je zabrujalo, a da je zvuk koji se začuo čula ranije, prepoznala bi ga kao zvuk pucanja neke kosti. Nakon toga, neočekivano, nastala je tišina.

Gospođa Ines budila se iz nesvjestice u haustoru svoje zgrade. Ležala je na izglačanom mramoru poput slomljene lutke, rukav kostima boje šljive bio je poderan, a jedan je sedefasti gumbić prepukao na pola. Puzajući i usprkos boli i mučnini, gospođa Ines pokušala je pronaći izgubljenu polovicu, ali tu nije bilo ničega. Negdje gore prepoznala je zvuk otvaranja vrata svog stana i znala je da će njezin suprug sići za minutu. Nije je smio vidjeti ovakvu, ne prije nego se sredi. Podigla se zadnjim snagama i napravila par koraka u tamu. Iz nekog kuta stepeništa prema podrumu miris mačje mokraće uvlačio se bezobrazno u njezine nosnice dok se naslanjala na vlažni zid. Stajala je tako na rubu nove nesvjestice dok se ulazna vrata haustora nisu otvorila i dok kroz vitičastu ogradu stepeništa nije vidjela ruku svog supruga kako za sobom zatvara vrata. Sada je napravila korak prema gore, ali stepenice su se ljuljale i bježale ispod njenih nogu. Pokušala ih je umiriti pogledom i tada je vidjela kap krvi kako klizi niz okovratnik njenog kostima. Rukom je potražila izvor – kapalo je iz njenog uha. Na trenutak, samo na trenutak prije nego je nestala svaka pomisao, shvatila je da je nešto izmaklo njezinoj kontroli i zabrinula se da neće danas stići na svoj prvi kolegij.

Pronašla ju je tek u 9 i 45 gospođa Micika sa prvog kata, koja je u to vrijeme otključavala vrata podruma kako bi pustila svoju mačku.


Post je objavljen 08.11.2005. u 00:18 sati.