Marketing
Zašto imam tako mračne misli....
Shvatila sam da sam ipak voljena, i koliko god ja mislila, hinila da me ljudi koji imaju tako mnogo utjecaja u mojoj prošlosti ne vole, shvatila sam da sam u krivu…
Dok sam živila tu prošlost, nalazila se u drukčijoj okolini, drugom gradu, i bila sam okružena drukčijim ljudima, vjerovala sam da me večina mrzi, i to me tako reći ubijalo, ubijalo u pojam… Cijelo to vrijeme imala sam takvu sliku o pojedincima i nisam je se mogla riješiti, ali kada bolje pogledam svatko bi tako osjećao, jer ti ljudi ponekad ne pokazuju ono što misle, ponekad pokazuju sasvim drukčije odnose, a ja to nisam mogla shvatiti jer kako sam mogla znati što je u njihovim razmišljanjima?!?
Ali ipak, kada bolje razmislim, možda se i varam, jer dvije – tri situacije ne mogu pobiti iskustvo stvoreno tijekom tri i pol duge godine… Neznam, ne shvaćam…
Tako sam tužna… Mislim da nikada neću naći dobru, dragu i toplu osobu koja me razumije, koja će me slušati i neće se praviti da me ne vidi… Koja će me jednostavno voljeti bez ikakvih pogodbi i nadopuna, izmjena i zamjeranja… Iza mene u kratkom životu je toliko loših iskustava na kojima sam bar nešto trebala naučiti, ali ne… Ne mogu ja to, uvijek mislim kako će možda ovaj put biti drugačije, ako propustim tu priliku zažaliti ću, no opet iznova samo slijede razočaranja i slomljena srca…
Ako ovako nastavim…
Trenutno mi je jako važno mišljenje drugih osoba, a to mi uopće nije drago. Hoću reći da se bojim neprihvaćanja, zbog furanja svog stila, zbog svog ponašanja koje svi žele iskoristiti. Sve mi neprestano ukazuje na to, ali ja ne želim slušati. Znam da sam previše tolerantna, popustljiva i lako prijeđem preko svoje volje da bi drugome bilo bolje, ali jednostavno si ne mogu pomoći. Neznam reći ne. I to će me jednom koštati, i samo se bojim koliko…
Ne želim više razmišljati o prošlosti, moram se usredotočiti na sadašnjost, ali ona mi se sve više i više čini kao preslika prošlih događaja… Možda čak i još gore. Pokušala sam se predstaviti u lijepom svjetlu, nije uspjelo. Pokušala sam se predstaviti onakva kakva jesam, nije uspjelo. Samo sam stekla loš dojam o sebi. Pokušala sam nadvladati sva odbijanja i otvorena naprijateljstva, no još sam dublje upala u iskrivljen prikaz moje osobnosti…
I što sada da napravim?!?
Moram živjeti sa tim, jer odustajem od svih pokušaja. Jer sve što sam htjela i čemu sam se nadala je propalo. Sada je gotovo. Nemogu više vratiti vrijeme, ali to i ne želim jer sam mogla i pretpostaviti što će od mog malog eksperimenta nastati – poguban događaj. To je nastalo. I sada samo mogu žaliti… za svim onim izgubljenim…
Ali neka. Još je toliko toga preda mnom, toliko ljudi ću upoznati, toliko iskustva dobiti, toliko toga prežaliti, izgubiti ali i saznati i ostvariti. Veselim se tome, ono što je sada brzo će proći, ali ono što me čeka još brže doći.
Sada ću se okrenuti prijateljima, jer oni su mi nešto najljepše u životu, obitelji, jer je uvijek tu kada ju trebam, pruža mi topli dom, i samoj sebi.
A za osobu zbog koje je sve ovo i napisano… -goni se iz mog života, nisam te željela, niti ću te ikada htjeti-
Sa suzama u očima, vaša rockerica…
Post je objavljen 01.11.2005. u 20:16 sati.