Za sebe je često govorila u trećem licu.Onako, samo da bi ostavila veći utisak pred drugima, kao što to još i sada pokušava napraviti. Netko bi za njezino ponašanje mogao reći da samo želi privući pozornost, ali ona bi prije rekla da je to njezin način ostavljanja svog pečata na papiru ostalih dostojnih. Na papiru lica prošlosti. Ponekada je sumnjala u sebe, i to dramatično kao i za sve ostale događaje jer je to bio njezin način u koji je s vremenom znala sve češće posumnjati. Ponekada je uspjela na koji trenutak otvoriti ona vrata u sebi koja su bila njezina bit. Nekad je i u tu bit posumnjala i izmislila milijun pitanja s ponuđenih miljardu odgovora, ali uvijek je za svako pitanje nedostajao još jedan odgovor koji nije mogla, a možda i je, pronaći. Dane je provodila u razmišljanju, dok bi drugi za nju rekli da gubi vrijeme na nešto što joj neće pomoći u životu. Uvijek je željela više svega, više znanja i mudrosti, ali prečesto je odustala od toga jer je sumnjala čak da joj ni to neće trebati tamo kamo ide ili kamo nestaje u noć. Onda je započela sitnim, naoko beznačajnim, ali ogromno snažnim lažima krojiti neku svoju sudbinu jer se i u nju natjerala posumnjati. Počela je utjecati na druge ljude svakim dahom, svakom riječi i to joj se svidjelo, ali s druge strane i za to bi se bojala tolikog tereta odgovornosti pa se na trenutke povukla u svoj sef i ponijela jedini ključ sa sobom. Jednom je u takvom trenutku netko bio dovoljno uporan pa ga je uspio otvoriti i bili su presretni. Uskoro je shvatila da je on zapravo htio sef pun brušenih dijamanata, a ona je bila tek izvađen grumen zlata još neobrađen i divlji. Kada je on otišao dalje u ptragu, ona je ostala užasnuta i bez sefa u koji se može skloniti. Razvila je oklop oko ljušture napunjene nedovršenim mislima. I topila se od možda prave, možda prividne sreće, a često je pomislila kako se topi i od boli.Odlučila je odbaciti sve nepotrebno, ali nekako bi se uvijek nogama zapetljala u niti odbačene prtljage i vukla ju za sobom. Što bi ju više vukla to bi je se više plašila. Što bi se više plašila brže bi bježala od prtljage koja bi jednakom brzinom gmizala do nje. Nikada zapravo nije uspjela riješiti se onoga što ju muči. Slijedilo ju je u stopu. Neke od tih problema uspjela je riješiti uništavanjem i suočavanjem s njima, ali velik dio njih nije joj dao mira i opet se zapitala što ako ih nije riješila u potpunosti. Uvijek je nedostajalo tako malo do potpune radosti i spokoja sa svojom biti koja možda postoji. Započela bi jednu odluku ostvarivati, samo da bi se pola puta mogla predomisliti. Izustila bi dvije riječi i zatvorila usta jer nije sigurna zna li ispravno objasniti drugima cijelu rečenicu. Pisala je za sebe, ali kopkalo ju je piše li zapravo želeći da ju pronađu, rastvore oklop i ne pobjegnu pred onime što nisu očekivali. Postojali su trenuci u kojima je bezbrižno i otvoreno drugima i prirodi pokazivala nasmijano iskreno lice, postojali su i oni trenuci kada im je otvoreno pokazala svoje rane kao i oni kada je bila sama. Previše tupih osjećaja koje je imala priliku iskusiti bili su joj isprika za ulaznicu u svijet normalnih. A znala je biti i sretna. Vjerovala je da je pametnija, vrijednija i bolja i ljutila se što je se drugi boje, a i ona se njih dijelom bojala. Moglo bi se reći da je živjela nepotpun, nedovršen, podijeljen život, ako se malo bolje promisli, moglo bi se reći i da je bila blagoslovljena znatiželjom, željom i različitošću i svestranošću same sebe i svega oko sebe. Puno bi se toga moglo reći o njoj, možda i ne jer bi ju većina ljudi opisala u dvije rečenice. Recimo samo da je na putu do odgovora i da i o tome može razmišljati jer to je ono što ona voli. Ili ju to možda samo opsjeda kao slika vriska koji visi na onom mjestu gdje se san i java pretaću iz jednog u drugo.
Post je objavljen 28.10.2005. u 18:14 sati.