Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/slobodan

Marketing

Murter Fast Food

Nekidan sam vidio spot od Flyera „Tko Si Ti“, sniman na Murteru, pa me je podsjetio da imam nerješenih računa prema tom otoku. Dakle, ovo bi konačno trebao biti veličanstveni završetak, tj. četvrti dio one monumentalne ovoljetne trilogije. Problem je u tome što se sad već vrlo malo toga sjećam, no pokušat ću se preko slikica podsjetiti i nekako navesti vodu da konačno shvatite poantu onih naslova: „Otić' kad je najbolje“.... Svejedno, mislim da će nam svima dobro doći sjetiti se ljeta u ovoj tužnoj jeseni..




Dakle, bilo je to negdje oko 24.7., kad sam na Viru sjeo na bus (ispraćale su me moja cura i frendica pa je vozač rekao „cure, sad ste slobodne“ i sažaljivo me pogledao, a kad je zatvorio vrata rekao sam mu „neka, neka, sad sam ja slobodan...“). Preko Zadra do Kapele (to je onaj restoran poslije Pirovca na čijem parkingu se obično čeka prijevoz za Murter), pa su me tu pokupili Petrinjo i Hrki, te nakon petnaestak min vožnje stigosmo u Murter.
Odmah moram napomenuti, očekivanja od ovogodišnjeg Murtera bila su jako visoka, tako da sam bio poprilično razočaran vidjevši trulu atmosferu na samom dolasku. Jednom riječju: ČMRLJENJE!

Robi je odlazio rano ujutro na obližnju plažu u Marini (koja je inače najlošija na cijelom Murteru i diže mi se kosa na glavi kad shvatim da se nikom ne da ići do Slanice i onih finih otočića te da moram ići tamo na kupanje) i spavao je pod borom do ručka, Vidalinho je sjedio i gledao serije, Fićo je fotkao ženske guzice u okolici, Hrki je jeo, čitao i spavao, Petrinjo je čistio, a Pero, Marko, Hapa i ja smo se u nedostatku bolje zabave bacili na Rizik. Naravno, i ostali su sudjelovali, ali tu je bila okosnica neprijateljstva. Zanimljiva je to igra, svatko ima svoj stil igre i ne možeš pretpostaviti kakvu će taktiku onaj drugi upotrijebiti. Naravno, nakon nekog vremena skužiš da je Pero kamikaza i da se na sam spomen riječi pakt prepadne i navali po najnelogičnijem izboru. I ajde ti onda radi neku taktiku kad ti gnjus uništi svu silu vojske samo zato jer se prepadne tebe koji imaš 10x manju vojsku.

Dalje, čmrljenje se manifestiralo tako da se znalo događati da ustanemo oko 11, doručkujemo u par navrata, zatim odgledamo neku seriju, pa se polako spremimo, pa u međuvremenu odigramo dve partije rizika, pa se još malo muvamo po kući, pa ipak ručamo i na plažu odemo u 6-7 popodne. Daleko od toga da je u to vrijeme loše, dapače tad je najbolje, na plaži su samo mladi/e, bez onih baburina što se razmeću s loptom za picigin i svojim prstenovima (trbušnim), no žao mi je propalog dana.

Sreća u nesreći je bila u tome što smo na Podvrškama našli gol za vaterpolo, te smo popodneva maksimalno tamo provodili. Obično bi se skupila i neka lokalna škvadra, koju smo uz pomoć gorostasa i bivšeg plivača Pere pošteno nagazili... da se nisu više sjećali jesu li uopće zabili gol. Onda bi nas par upornijih ostalo i pucali bi penale, gol je bio naslonjen na neku ribaricu, a legendarni Pero je u jednom atraktivnom pokušaju probacio loptu kroz brod, pa uzduž susjednog broda, pa iza ribiča koji loptu nisu ni vidjeli tako da smo je tražili 5 minuta. Treba li reći da je promašio gol?!

Tako vam je to, kad su dečki sami na moru. Kad su tu cure, onda se stalno leži na suncu/sjedi u hladu te pije kavica, a dobro došli su i kokteli. No, kad ih nema (a i kad ih ima), neprekidno se traži akcija (barem sam ja takav), nema mjesta ležanju u hladu (osim u kritičnim slučajevima). Zato mi je bilo posebno žao što ovog ljeta nije bilo te poletnosti, što nismo kupili ni poštenu odbojkašku loptu, što nije na kraju bilo 2 čovjeka koji bi htjeli igrati odbojku iako je ove godine postavljeno (kakvo-takvo) igralište na Slanici. A prošle godine smo putovali čak u Pirovac poradi te iste odbojke.

To je ono što mene smeta. Nikome ne želim određivati kako će provoditi svoj odmor, nekima je on zaista i potreban u takvom obliku. Ono, ležati cijeli dan, odmarati, čitati knjige, ne komunicirati puno ni s kim... Ali, onda mi nije jasno zašto idemo zajedno? Tako odi sa starcima, sa curom ili sam i uživaj. Kakvog smisla ima otići s društvom, ako ćeš to društvo viđati tri sata dnevno, većinom za objedima. Tako me je posebno Robi iritirao, jer bi doista ustajao u 7 ujutro, sa luftićem i knjigom odlazio u Marinu, te tamo čitao i spavao pod borom. Vraćao se na ručak. Sreća da nas je uvijek bilo pacijenata kojima se dalo otići ujutro na kavu u centar, ili na doručak u McMurter.

Ovo ljeto sam prvi put bio u uvali Čigrađi. Lijepa je, a baš taj dan mi je došla i cura (pa sam bio glavni pizdek u društvu) te smo malo istraživali tu uvalu, posebno onaj birts Lantana, koji je navodno najbolji beach bar na Jadranu. Tad smo vidjeli plakat za koncert te večeri, jednog malo poznatog, ali jako dobrog blues-swing gitarista, Enrica Crivellaria. Naravno da nas se nekoliko vratilo navečer, svirka je bila luda, čovjek je fakat genijalac, škvadra je čagala po molu (neki i u vodi)... ma mrak. Imam snimke, samo su u nekom čudnom formatu sa mobitela pa ih ne mogu otvoriti.


Dalje, da nije bilo kuhara Pere, mi bismo na tom Murteru em umrli od gladi, em bi ostavili 5 puta više novaca. Čovjek je svaki dan kuhao, izmišljao neka nova jela i sve je bilo ukusno i jestivo. Najbolje je bilo kad je skuhao grah (na slici), koji je trebao poslužiti za bar 2 dana. Nažalost, nakon ručka smo se tako zaigrali Rizika, poslije otišli na kupanje i tako se nitko nije sjetio staviti grah u frižider, pa nam se do jutra ukiselio. Šteta, baš šteta (a dobar bio, ...mater svoooju!).

Sa hranom je kao i inače bilo zanimljivo, a najviše u sjećanju mi je ostalo kad nam je jedan dan susjeda ispekla ribe (trlje i još jedne), plus mnoštvo girica. Inače, ja girice jako volim, a da bude još neobičnije, na Viru sam svaku večer nagovarao društvo da odemo na vino i girice. I eto, na Murteru su došle same (u maslinovom ulju). Plus naravno, vino, što je bilo sasvim dovoljno da se prežderem ko životinja i da mi bude cijelu večer zlo. Pazite, nisam se napio (popio sam nekih 6dcl vina), poslije smo još išli van na pivu i poslije na boćanje, i tek iza ponoći došli doma. Kad sam legao u krevet, shvatio sam da imam „strano tijelo“ u želucu, te sam samovoljno gurnuo 2 prsta i naprezao se dok nije krenulo van. Poslije mi je bilo lakše. Zato upamtite, nikad ne jedite više girica nego što možete podnijeti (i ne umačite ih nikako u maslinovo ulje!!!).


Nažalost, par dana prije dogovorenog roka, društvo se raspalo, neki su morali, nekima se nije dalo ostat i zadnja dva dana nas je ostalo tek nekoliko (pa i manje). Začudo, tad mi je bilo još i najbolje. Predzadnji dan smo Robi, ja i gazdina sestra proveli đirajući se neobvezno po Murteru, kava u Tisnom, kupanje u Jezerima, ćevapi u Čigrađi... Pa sam onda navečer sjeo na bicikl i provozao se do Podvrška, preko Slanice i onda uz more do Čigrađe... Taj dio mi je prekrasan, zovu ga murterski Beverly Hills, a i cijene su otprilike slične. U povratku sam u centru naišao na svirku nekog benda (Fanatstic?) koji loše svira al ima predobre plesačice, malo sam uživao u "svirci" i vratio se doma. No, tamo me čekalo iznenađenje, jer je rođaka od gazdine sestre (tetkine kume sestrića šogorica) dofurala svoje tri frendice, pa su se i ostale cure iz susjedstva sjatile tako da smo Robi i ja bili blaženi među ženama. Ja sretno zauzet, Robi (navodno) slobodan. Malo smo kartali uz vino, pa smo išli vani u mondeni Vink gdje su nas cure očigledno pokušavale napiti naručujući runde i ispovijedajući nam svoje nesretne propale veze i kako su one sad spremne na svašta... I tako, veselo je bilo, otišli smo doma, i sutra ujutro se spremili za put.

Tek tad smo se Robi i ja skompali kao prošlih godina, i baš nam je bilo dobro sutradan odlaziti odatle, slušajući glasnu mjuzu u autu i razmišljajući bi li bilo bolje da smo ostali još koji dan... No, nakon nekoliko destinacija tog ljeta u meni je vladala sigurnost, bez žaljenja sam promatrao omiljene prijevoje na Murteru i išao dalje. Duboko u sebi sam osjetio mir, te da je dobro otić' u tom trenutku, kad je najbolje.

I pokazalo se istinitim. U Bibinju smo uz zadnje kupanje pokupili Fiću i produžili prema Zagrebu. Jedni smo od prvih koji su iskoristili prednosti nove obilaznice od novog starog Masleničkog mosta do Obrovca (cesta je pista!) gdje je odlično pasala „Highway Star“. Zatim praznom starom cestom preko Velebita pa na ručak na „Ranč“. Pošto smo dotad preslušali skoro cijelu kolekciju, pustili smo ono što je ostalo: Nove Fosile. Lagano je priča utihnula, nismo više ni pjevali slušajući stihove „najljepše su čiste i nespretne ruke, prve suze vrijede, drugo su priče...“. Nekako smo se dotakli i Vladimira Kočiša, koji je u sljedećih pola sata dobio mnoštvo nadimaka (V.K.Gnu, V.K.Rak, V.K.Pas, V.K.Jež, V.K.Tvor, V.K.Čudnovati Kljunaš....). Onda sam se sjetio meni najbolje stvari od bijelog Dugmeta (Na Zadnjem Sjedištu Moga Auta), pa smo je odvrnuli do ibera i dernjali se višeglasno od Korenice do Karlovca... baš je zarazna stvar. Tu se odmah nadovezao i ostatak Bebekovih stvari iz Dugmeta, koje smo slušali još na početku ljeta u Splitu, pa je i to bilo nekako posebno. Onda je Robi bio već umoran te je Fićo preuzeo volan, ubacili smo T.B.F. i do Zagreba prepjevali najbolje stvari s Maxon Universala. Bio mi je to najbolji i najsretniji povratak s mora ikad. Nikad tako zadovoljan nisam otišao doma.


DAN POSLIJE.
Zove me frend iz Vodica, on i novopečena žena su se otišli okupat na Murter, na Slanicu, međutim tamo je nenormalno nevrijeme. Pijavica je počupala pola stabala na Slanici, svi šatori iz kampa su na okolnom drveću, tende od kafića potrgane i bačene ko zna gdje, voda do koljena, ljudi se skupili na radnu akciju... Jednog konobara je zajedno s tendom digla u zrak, od našeg gazde kćerku je pritisla na pod tako da nije mogla ustati da zatvori vrata, stolice od trećeg susjeda su u njenom dvorištu...

Pa vi sad recite da nije bilo dobro otić kad je najbolje... (iako bih ja to možda i volio vidjeti..)


Post je objavljen 27.10.2005. u 15:02 sati.