Daklem, fotka je naopačke, jerbo mi se ne da fotošopati da bude uspravna. Kome smeta, nek' ne gleda. Kome ne smeta, dodatno objašnjenje: ovo je Virtuela u Lactating Prego izdanju (zapravo uskoro Lactating), a čižme & pes su mi oruđe za rad. Rano je jutro i spremam se za novi dan. Oufit potvrđuje da je visoka trudnoća izazov za ženu dostojnu njenog spola, a ne izgovor za nerad & nejebicu.
U utorak sjedim u ultrazvuk čekaonici Apolinarske bolnice, zajedno s još dvadesetak žena i nekih pet-šest muškaraca u pratnji. I konačno shvatim zašto u cijelom jebenom Pragu ne mogu naći normalan odjevni predmet za drugo stanje, nego se mučim kao Jezuš Nazarećanin i očajnički obijam vrata "specijaliziranih dućana za trudnice"! Jer ono što ovdje nude eventualno mi mogu navući u mrtvačnici, ali na mene živu - ne!
Naime, u čekaonici skužim tajnu ponude i potražnje! Ovo je klijentela za lokalne bazare!
Oko mene sjede luđakinje na kolektivnom izletu vremeplovom! Imam dojam kao da sam se vratila u Zagreb 1983; sve su odjevene po diluvijskom kriku mode i čini se, sasvim zadovoljne ovom maskaradom - kao da nam je trbušina dozvola za ubojstvo svakog estetskog dojma!
Većina ih izgleda kao prerasle djevojčice; ogromne, pače divovske lutke u haljinama za predpubertetske curice s onim ogromnim bijelim kragnama i šarenim hulahopkama! Na nogama lokalna varijanta Jadran cipelica!
One odvažnije opiče samtasti domindžos na tregere pa kad sjednu pred ambulantom, ispadnu im otežali guzovi.
Nehajnije se pak obmotaju hlačama overallkama bez ikakvog oblika, jer čim obave poslić tu u bolnici, skaču na traktor sparkiran pred zgradom i vraćaju se u svoj privatni Idaho!
Estetiku na stranu - najzanimljivije mi je zapravo to inzistiranje na totalnoj vizualnoj asksualnosti - kao, mi smo grupa djevojčica slučajno okupljenih oko pješčanika, malo smo se naduvale snifajući helij pa nas je eto zadesio ovaj veliki trbuh, mi qurca jele, ni qurca mirisale!
Yup, znam da zvučim k'o arogantna Milka Babović, ali ovo zove na Prosvjetljenje!!!
Ja se naime, držim dvaju nimalo feminstičkih principa koje su u mene odgojno "pretočile" značajne žene u mome životu.
Prvi je moto moje majke - NIKAD SE NE ZNA - vrlo važna odgojna mjera, a moja je majka ekstremist u njezinoj primjeni. Kada ju je uhvatilo srce pa je mislila da umire, mama si je u hipu poravnala suknju, skupila noge ("da ne budem raskerećena!") i pridržavala vilicu kako je kolege ne bi našle mrtvu, s otvorenom gubicom iz koje curi slina! Nije joj palo na pamet pozvati hitnu.
Daklem, uvijek izgledaj dobro, zapovijeda majka, jer NIKAD SE NE ZNA kada će cestom naići čovjek tvog života!
Bez obzira na doba dana ili noći, je l' ti 17 ili 77, čekaš li blizance s nilskim konjem ili si u James Bond djevojka formi, moja majka tvrdi - NIKAD SE NE ZNA - i žena mora biti spremna na fatalan susret! Gore je valjda očekivala Svetog Petra na dverima rajskim, moja majka ni s njim NIKADA ne zna...
Princip Drugi je zapravo izvedenica iz gore navedenog Principa Prvog, a proizlazi iz savjeta koji mi je kao trainaestogodišnjakinji dala tatina sestra, tetka Branka.
"Ako žena u životu mora paziti na jednu jedinu stvar, neka to bude sexy donji veš! NIKAD SE NE ZNA gdje i kada ćeš se razodjenuti!"
I sad, jebiga, što ako u rađaoni sretnem čovjeka svoga života, ginekologa ili medicinskog brata, a na meni krpe i rite, jerbo glupe Čehinje ne ganjaju modu??? Nikada si to neću oprostiti!
Post je objavljen 21.10.2005. u 18:40 sati.